Često postavljena pitanja
Što je evanđeosko kršćanstvo?
Evanđelje je radosna vijest o Isusu Kristu, koja govori o sklapanju Novog saveza s Bogom posredovanjem Isusa Krista. Stoga se evanđeosko (od riječi evanđelje) kršćanstvo usredotočuje na osobu Isusa Krista i novozavjetno kršćanstvo koje se ravna po spisima Novoga zavjeta kao vrhovnom autoritetu za vjerovanje i življenje. U evanđeoskom kršćanstvu važno je osobno obraćenje i osoban duhovni odnos s Kristom te blizak odnos s vjernicima koji se nalaze u istoj lokalnoj crkvi, da bi se mogli koristiti darovi svakog pojedinog vjernika na izgradnju drugih. Što se tiče odnosa prema onima koji nisu Kristovi sljedbenici, naglašavaju se ljubav, dobra djela i naviještanje Isusa Krista kao Gospodara i Spasitelja.
Tko su evanđeoski kršćani?
Evanđeoski kršćani su kršćani koji svoju vjeru i življenje temelje na evanđelju Isusa Krista. Evanđelje je dobra vijest o spasenju i kraljevstvu Božjem u Isusu Kristu, „ono je snaga Božja na spasenje svakomu tko vjeruje” (Rim 1,16). To je naziv za pripadnike evanđeoskog pokreta, nastalog u osamnaestom i devetnaestom stoljeću tijekom buđenja vjere u Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Nizozemskoj, Francuskoj i Americi. Evanđeoski kršćani pripadaju različitim crkvama: anglikanskim, reformiranim, evangeličkim, pentekostnim, baptističkim i dr. Naglašavaju autoritet Biblije, Božju suverenost, iskustvo obraćenja Bogu, potrebu za življenjem svetog života, nasljedovanje Isusa Krista (učeništvo), očiglednost novodoživljene ili obnovljene osobne vjere, koja se djelatno iskazuje u evangelizaciji i služenju potrebitima.
U Hrvatskoj taj naziv ima dvojako značenje: 1. naziv za sve kršćane koji svoju vjeru i praksu temelje na evanđelju i pripadaju različitim crkvama (baptističkoj, evangeličkoj, evanđeoskoj, Kristovim crkvama, samostalnim mjesnim crkvama). 2. naziv za vjernike Evanđeoske pentekostne crkve.
Što je evanđeoski pokret?
Evanđeoski pokret (grč. εὐαγγέλιον euangélion, ‘evanđelje, dobra vijest’) pokret je naviještanja evanđelja, dobre vijesti da je Krist umro za čovjekove grijehe, bio pokopan, a onda uskrsnuo treći dan prema Pismima, čime je priredio otkupljenje za grešno čovječanstvo. Evanđelje je dobra vijest o spasenju i kraljevstvu Božjem u Isusu Kristu, „ono je snaga Božja na spasenje svakomu tko vjeruje” (Rim 1,16). Odgovor na tu radosnu vijest o spasenju je obraćenje osobe k Bogu i vjera u Boga. Da bi ljudi mogli dati odgovor na evanđelje, potrebno ga je naviještati i propovijedati, uvijek iznova svakoj generaciji, stoga se evanđeoski pokret može raspoznavati kroz povijest i pratiti kao povijest propovijedanja Božje riječi.
Kako se razvilo evanđeosko kršćanstvo?
Evanđeosko kršćanstvo vuče korijene iz radikalnog smjera reformacije 16. stoljeća (odvojenost Crkve i države, krštenje samo onih koji su sposobni prema vlastitoj odluci slijediti Krista itd.), a zatim iz vjerskih probuđenja 18. stoljeća u Europi (pijetizam), Britaniji (metodizam) i Americi (veliko probuđenje). Božjim djelovanjem kroz ta probuđenja nastale su mnoge lokalne crkve i denominacije, koje dijele zajedničke temeljne značajke evanđeoskoga kršćanstva, a razlikuju se u manje bitnim vjerovanjima i tumačenjima Biblije. Zato se danas evanđeosko kršćanstvo sastoji od mnogih denominacija, koje su u duhovnom, ali ne i organizacijskom jedinstvu.
Što se podrazumijeva pod izričajem Crkve reformacijske baštine?
Koje su osnovne karakteristike Crkava reformacijske baštine u Hrvatskoj (CRBuH)?
Koje crkve možemo ubrojiti među Crkve reformacijske baštine u Hrvatskoj (CRBuH)?
Kako se evanđeosko kršćanstvo razlikuje od drugih denominacija?
Koje su glavne vjerske prakse u evanđeoskom kršćanstvu?
Glavne vjerske prakse su okupljanja lokalne crkve (lokalnoga Kristova tijela) na tjednim sastancima: nedjeljno bogoslužje, male grupe za proučavanje Biblije i molitvene grupe. Važno je redovno čitanje i proučavanje Biblije za rast u vjeri. Potrebno je blisko zajedništvo s onima koji pripadaju istoj lokalnoj crkvi, u svrhu međusobne izgradnje u vjeri. Ističe se naviještanje radosne vijesti o Isusu Kristu. Prakticira se krštenje odraslih koji sami odluče slijediti Isusa Krista. Nedjeljno bogoslužje obično se sastoji od slavljenja Boga pjesmama, molitve i propovijedi koja se temelji na biblijskom tekstu i povezuje uz praktičan svakodnevni život. Neke crkve svake nedjelje služe Gospodnju večeru (kruh i vino uzimaju svi kršteni vjernici), a neke jednom mjesečno ili po dogovoru. Prakticiraju se dva biblijska sakramenta: krštenje i Gospodnja večera (euharistija).
Kako evanđeosko kršćanstvo gleda na druge religije?
Kako se mogu pridružiti evanđeoskoj crkvi ili zajednici?
Što je Biblija?
Naziv Biblija dolazi od grčke riječi βιβλία (biblía) što znači ‘knjige’ jer se sastoji od mnogo spisa. Prvi biblijski tekstovi pojavili su se oko 14 stoljeća pr. Kr., a posljednji krajem 1. st. p. Kr. Biblija se sastoji od 66 Bogom nadahnutih spisa, koje je napisalo oko 40 autora, na tri jezika, na tri kontinenta, tijekom razdoblja od oko 1500 godina. Sadrži zapis o Bogu i čovječanstvu; o stvaranju svijeta, čovječanstva i svega što postoji te zapis o Božjem djelovanju u svijetu i njegovoj svrsi za čovječanstvo i čitavo stvorenje. Najistaknutija biblijska tema je život Isusa Krista, njegovo djelo spasenja ponuđeno čovječanstvu i stvaranje njegove crkve. Biblija je za kršćane Božja riječ u pisanom obliku i stoga se još naziva i Sveto pismo, po kojem oblikuju svoje vjerovanje i življenje.
Zašto je važno čitati i proučavati Bibliju?
Kako čitati i proučavati Bibliju?
Zašto imamo različite prijevode Biblije?
Koja je razlika između „protestantske” i „katoličke Biblije”?
Tko su autori Biblije?
Što je Novi zavjet?
Novi zavjet je kolekcija od 27 knjiga koje su napisane nakon Isusova uznesenja u 1. st. p. Kr. Crkva je prepoznala te spise kao Bogom nadahnute i s vremenom ih pripojila kolekciji Svetih pisama koja je već postojale u judaizmu. Novi zavjet sastoji se od četiriju Evanđelja, knjige Djela apostolskih koja predstavlja nastavak Evanđelja po Luki, 21 poslanice te Knjige Otkrivenja.
Potrebno je napomenuti da baš kao što kanonska evanđelja ne donose kronološki zapis Isusova života, jednako tako i raspored knjiga u novozavjetnom kanonu nije kronološki. Smatra se da je većina poslanica napisana prije evanđelja, što znači da je sadašnji raspored knjiga teološki uvjetovan.
Što se tiče autorstva, za većinu poslanica znamo tko je autor, a sva su evanđelja anonimna, tj. autori se ne navode. Znakovito je i da jedino za Evanđelje po Luki znamo tko je primatelj tog spisa (Teofil), a za primatelje ostalih Evanđelja informacije uzimamo iz crkvene tradicije.
Što je poruka evanđelja?
Što znači obraćenje?
Obraćenje u samom svom nazivu sadrži pojam okretanja, tj. obrata. Osoba ide u jednom smjeru, shvati da je to pogrešan put i onda ta unutarnja promjena koja se dogodila, rezultira time da se osoba okrene i krene u drugome smjeru. U skladu s time, ponekad se o obraćenju govori kao o unutarnjoj promjeni razmišljanja – metanoi. Ističe se također kako sama promjena razmišljanja nije dovoljna jer osoba koja u svom umu počne drukčije razmišljati i gledati na nešto, treba tu promjenu očitovati pripadajućom promjenom ponašanja koja se očituje u „okretanju od“. No obraćenje podrazumijeva i više od toga…
Pojam obraćenja u Starome zavjetu (hebrejskoj Bibliji), između ostalog, opisuje se glagolom shuv koji označava ‘okretanje’. I, ako pogledamo kako se i na koji način taj glagol prvi put koristi u Bibliji, to nam pomaže da uvidimo pravu narav onoga što Biblija smatra pod obraćenjem. Shuv se prvi put koristi u Postanku 3,19, gdje Bog kaže Adamu kako je iz zemlje nastao i u zemlju će se shuv, tj. ‘vratiti’. I tu je sada ključ za cjelovito razumijevanje obraćenja. Obratiti se ne podrazumijeva samo promjenu razmišljanja, okretanje od te prestanak griješenja, već povratak na ono od čega si se okrenuo.
Drugim riječima, osoba koja se obrati od nekoga grijeha neće samo napustiti grijeh i prestati činiti nešto, već će početi činiti ono što je ispravno. Da bi obraćenje bilo obraćenje, ono ne podrazumijeva samo „okretanje“ od i ostajanje u neutrali, već podrazumijeva aktivno „odlučivanje za“ iliti okretanje prema nečemu što bismo trebali činiti. Primjerice, osoba koja se obrati od toga da vara svoju ženu, njezino se obraćenje ne sastoji samo od toga da prestane varati svoju ženu, već i od toga da ponovo počne ljubiti svoju ženu. Osoba koja se obrati od štovanja lažnih bogova, njezino obraćenje ne podrazumijeva samo shvaćanje da je to pogrešno, već mora prestati sa štovanjem lažnog ili lažnih bogova i započeti sa štovanjem jednoga, pravog i istinskog Boga. Prestati štovati lažne bogove i postati ateist nije obraćenje.
Biblija puno govori o ovoj temi, a tema obraćenja bila je sadržaj poruke Ivana Krstitelja (Marko 1,4), Isusa (Marko 1,15) i prve Crkve (Marko 16,15). Budući da sama poruka evanđelja sadrži navještaj dolaska kraljevstva Božjeg te poziva na obraćenje, u novozavjetnom smislu, obratiti se znači podrediti se Isusu Kristu kao Gospodaru i Spasitelju i početi živjeti u skladu s Božjom voljom.
Što u Novom zavjetu označava pojam spasenja?
Spasenje (grč. σῴζω sōzō) se u Novome zavjetu može odnositi, između ostalog, na iscjeljenje od bolesti (Lk 8,48), uskrsnuće (Lk 8,50), oslobođenje od neke nevolje (Mt 14,30) ili na oproštenje grijeha (Lk 7,48-50), no u onom najvažnije smislu, biti spašen znači prije svega predati svoj život Kristu, tj. prestati biti gospodar svog života i učiniti Isusa svojim Gospodarem.
Novi zavjet naučava da je spasenje proces koji uključuje tri dimenzije: osoba je spašena (prošlo vrijeme), spašava se (sadašnje vrijeme) i tek treba biti spašena (buduće vrijeme). Prošli aspekt spasenja očituje se u nekim tekstovima koji kada govore o spasenju, smatraju spasenje nečime što spada u potpunosti u prošlost ili završenim za one koji su povjerovali (Lk 7,50; Ef 2,5. 8). Tako je savršeno to božansko djelo da oni koji su spašeni, spašeni su zauvijek (Iv 5,24; 10,28.29; Rim 8,1). Sadašnje vrijeme spasenja ima veze sa spasenjem od snage grijeha (Rim 6,14; 8,2; 2 Kor 3,18; Gal 2,19-20; Fil 2,12-13; 2 Sol 2,13). Buduće vrijeme spasenja govori o tome kako vjernik tek treba biti spašen i učinjen sličnim Kristu (Rim 8,29; 13,11; 1 Pet 1,5; 1 Iv 3,2). Činjenica da još neki aspekti spasenja nisu dovršeni/ispunjeni za one koji vjeruju ne podrazumijeva postojanje sumnje da se to neće ispuniti jer Pismo ne naučava da naše spasenje izričito ovisi o našoj vjernosti. Bog je vjeran – on je započeo dobro djelo u nama, i on će ga i dovršiti do dana Isusa Krista (Fil 1,6).
Nadalje, Novi zavjet naučava da nismo samo „spašeni od“ nečega (grijeha, smrti, pakla, sotonske vlasti itd.), već da smo i „spašeni za“ nešto. Drugim riječima, spasenje nema samo negativnu dimenziju već i onu pozitivnu. Sukladno tome, spašena osoba jest ona koja je spašena od nečega zato da služi Bogu, spoznaje njegovu volju, ljubi Boga i bližnje, živi životom posvećenja, hoda u djelima koja je Bog unaprijed pripremio za nju te u svom životu nasljeduje Krista tako što živi kao njegovu učenik. Ove i još neki drugi plodovi o kojima Biblija govori, pokazuju da je osoba uistinu iskusila spasenje.