demonsko

demonsko, izraz se koristi u kršćanskoj teologiji za opisivanje zla koje nije ni u izravnoj Božjoj odgovornosti ni u neposrednoj ljudskoj kontroli. Smatra se proturječnim, uzajamno sukobljavajućim i nametljivim, posebice protiv Boga i njegova stvorenja, a ipak prikrivenim čuvajući svoj identitet, tako da nema uvijek jasnih dokaza za identificiranje prisutnosti demonskoga. Povremeno se kolektivno ljudsko zlo smatra demonskim.

Pozadina. Stari zavjet pokazuje relativno malo zanimanja za demonsko budući da se i dobro i zlo smatralo odgovornošću Božjom (1 Sam 16,14-23). Vjerojatno pod utjecajem Istoka, razvilo se vjerovanje u zla duhovna bića neovisno o Bogu, a sotona je postao vođa vojske demona suprotstavljenih Bogu i njegovim anđelima (1 QS 3,13-4,26). Za Grke u novozavjetno vrijeme razlika između dobroga i zlog demona (daimonion) određivala se prema njegovoj aktivnosti (Josephus, Antiquities 13.415; 16.210). Prema novozavjetnim piscima, demonsko, koje nije bilo ograničeno samo na opsjednutost demonima (Dj 10,38), bilo je odgovornost sotone ili đavla i njegovih glasnika koji su mogli govoriti kroz one koje su opsjeli; uzrokovati patnje (Mk 5,1-20; 2 Kor 12,7); postati predmetom štovanja (1 Kor 10,20-21), pa im se prema tome trebalo oduprijeti (1 Pt 5,8-9). Najjasnije značenje Pavlova izraza “poglavarstva i sile” (npr. Kol 2,15) je da iza poganskog svjetskog poretka stoje nadnaravne pokretačke sile (Dn 10,13.20). Potencijalno, one su mogle odvojiti ljude od Božje ljubavi (Rim 8,38-39). Isusova služba egzorcizma (Mt 12,28) i raspeće (Iv 12,31; Kol 2,14-15) smatrale su se prvom fazom poraza demonskoga, koje će biti dovršeno u svršetku vremena (1 Kor 15,24).

Demonsko u suvremenom svijetu. Rastuća i često bizarna nagađanja oko demonskog bila su prekinuta racionalizmom prosvjetiteljstva, tako da je uz nekoliko iznimaka (posebice Barth, CD III/3, str. 519-531), većina suvremenih teologa zanemarila i demitologizirala biblijski pojam demonskoga. Paul Tillich (1886-1965) rekao je da demonsko sudjeluje u božanskom na iskrivljen način, nalazi se u prisvajanju božanskosti ili beskonačnosti, te u stanju uma kada elementi ega nastoje preuzeti sav um i uništiti ga (Systematic Theology 3, Chicago, 1963; London, 1964). Prema psihoterapeutu Rollu Mayu demonsko, koje poistovjećuje sa psihozom, bilo je koja prirodna funkcija, kao što je seks, glad, ljutnja ili želja za moći, koja postaje zlo preuzme li čitavu osobu (Love and Will, New York, 1969; London, 1970). Međutim, ljudsko iskustvo zla traži da biblijske kategorije dobra i zla budu remitologizirane a ne demitologizirane.

Bolest i demonsko. Freud je smatrao da ono što se podrazumijevalo pod zlim duhovima zapravo su potisnute zle želje koje izviru iz nutarnjeg života osobe (Collected Psychological Works 19, London, 1961, str. 71). A prema Jungovom mišljenju, opsjednutost je kontrola čitave osobnosti pomoću određenog stanja uma (C. G. Jung. Collected Works 18, London i Princeton, NJ, 1977, str. 648). Prema tome, kakodemonija se koristi za one za koje se smatra da imaju iluzije opsjednutosti demonima.

Unatoč napretku u medicinskoj znanosti ne postoji kontinuirana rasprava o demonskom kao o rijetkom objašnjenju za neke bolesti. Nedavnih je godina rasprava bila usredotočena na mjesto opsjednuća u rijetkom podvojenom i višestrukom poremećaju ličnosti (VPL) u kojem dolazi do složenog ponašanja izvan nečije prevladavajuće svjesnosti. Simptomi uključuju tjeskobu, vrtoglavicu, transove, gubitak svijesti, slušne halucinacije i, u ozbiljnim slučajevima, samoranjavanje. Depresija je najučestaliji simptom, a amnezija se smatra patogenim znakom VPL-a. Skoro u svim slučajevima postoji povijest fizičkoga ili spolnog zlostavljanja u djetinjstvu, od kojih je polovica kroz sotonsko ritualno zlostavljanje. Neki kliničari podržavaju psihijatrijske modele za VPL u kojima tretman uključuje integriranje promijenjenih ili sekundarnih osobnosti, dok drugi navode razlike između VPL-a i demonskog opsjednuća. (U ovom posljednjem slučaju potreban je egzorcizam.) Primjerice: 1. duhovi su bahati i zastranjeni te nema smisla stupati u odnos s njima; promjene mogu izazvati empatiju; 2. pacijent ne doživljava duhove kao dio sebe; 3. duhovi dovode do zbunjenosti; 4. duh nameće svoju dominantnost, izvodi svoj zao zadatak, a zatim krivi osobu; promjene se često suobličavaju s njihovim okruženjem; 5. duha se doživljava jedino kao glas i 6. neskladne promjene daju osjećaj unutarnjeg rivalstva između braće i sestara, no demonski glasovi izazivaju snažan strah i mržnju (J. Friesen, JCH 11.3, 1989, str. 4-16).

Pisci Evanđelja smatrali su da su demoni umiješani u bolesti kad je: 1. patnik pokazivao fizičke simptome kao što je promjena karaktera i ponašanja (Mk 1,23; 9,22), nadnaravnu snagu i neosjetljivost na bol (Mk 5,3-5); 2. patnik prvotno reagirao neprijateljski u susretu s Isusom (Mk 3,11; 5,6-7; 9,20) i 3. postojala promjena u patnikovu glasu (Mk 1,26; 5,8). Rastući broj psihologa i terapeuta primjenjuje višeuzročni pristup, priznajući da se duševna bolest i opsjednuće međusobno ne isključuju, već da bilo koje, oboje ili nijedno mogu biti uzrokom bolesti. Međutim, ostoje i oni koje predstavlja John White (1924), koji misle da je znanost bespomoćna u dijagnosticiranju prisutnosti demonskog: “Ne mogu zamisliti demonsko stanje koje se ne bi moglo ‘objasniti’ nedemonskom hipotezom. Isto tako ne mogu zamisliti nijedan eksperiment koji bi uvjerljivo potvrdio demonsko, osim parapsihološke hipoteze” (u J. W. Montgomery, ur. Demon possession, str. 253.). Prema tome, zbog suptilne, proturječne i prevrtljive naravi demonskog, pastor ili ozdravitelj treba Bogom danu sposobnost prepoznavanja moguće demonske dimenzije određene bolesti. Oni koji prakticiraju egzorcizam općenito se slažu, a neke crkve i zahtijevaju, da se egzorcizam vrši u suradnji s medicinskim zanimanjem, uz pacijentov pristanak i u kontekstu timskog služenja.

Literatura: American Psychiatric Association, Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders (Washington, DC, 1980); D. N. Augsburger, Pastoral Counseling Across Cultures (Philadelphia, 1986); R. K. Bufford, Counseling and the Demonic (Dallas, TX, 1988); F. S. MacNutt, Healing (New York and London, 1990); J. W. Montgomery (ur.), Demon Possession (Minneapolis, MN, 1976); S. Peck, People o f the Lie (London, 1983); M. Perry (ur.), Deliverance (London, 1987); J. Richards, But Deliver Us From Evil (London i New York, 1974); L. Sperry, “Dissociation, Multiple Personality, and the Phenomenon of Evil”, JPCo 25, 1990, str. 90-100; G. H. Twelftree, Christ Triumphant: Exorcism Then and Now (London, 1985); G. H. Twelftree, Jesus the Exorcist (Tübingen, 1992); G. H. Twelftree, “The Place of Exorcism in Contemporary Ministry”, Anv 5, 1988, str. 133-150.