Antikrist (grč. Antichristos), iako se izraz Antikrist pojavljuje samo u Ivanovim poslanicama, koncepcija o najvećem Božjem i Mesijinom protivniku nalazi se u oba Zavjeta i u međuzavjetnim spisima. Protivljenje se odražava u izrazu anti, što vjerojatno znači protiv a ne umjesto, iako su prihvatljive obje ideje. Izdavajući se za Krista, Antikrist se suprotstavlja Kristu.
Starozavjetna pozadina. Budući da Krist nije bio potpuno objavljen, Stari zavjet ne nudi potpunu sliku Antikrista, no pruža materijal za sliku u opisima protivljenja pojedinaca ili naroda prema Bogu.
Belijal, određeni pojedinci, ozloglašeni zbog zloće, prozvani su “sinovi [ili ljudi] Belijala” (hebr. bĕlîya’al, bezvrijedni, beskorisni). Vidi Pnz 13,14; Suci 19,22; 20,13; 1 Sam 1,16.
Strani neprijatelji, protivljenje prema Božjem kraljevstvu je protivljenje prema Bogu. Neuspjela urota naroda protiv Gospodnjega pomazanog kralja u Ps 2, mogla bi biti nagovještaj Antikristove ideje.
Mali rog (Dn 7,8-21), čini se da označava konačnoga Božjeg neprijatelja. Nadalje, portret ovog “kralja sjevera” (Dn 11), personifikacije zla, značajno je pomogao u oblikovanju novozavjetnog lika Antikrista.
Međuzavjetno vrijeme, u apokrifima i pseudoepigrafima pojavljuju se dva naglaska: 1. Rim zamjenjuje Siriju kao nacionalni neprijatelj, a Pompej istiskuje Antioha IV. kao sažetak protivljenja Bogu; 2. Belijal (Beliar) je personificiran kao sotonski duh.
Bezbožnik (2 Sol 2,8) upućuje na Belijara, kojeg je rabinska tradicija tumačila kao onog bez sprege, odnosno, onog Belijara koji odbija spregu zakona. Povezivanje s njim čini se snažnijim u Septuaginti prijevodom riječi belijal kao paranomos, Bezakonik (npr. Pnz 13,14). Međutim, Pavao razlikuje Belijara od Bezakonika: Belijar je sinonim sotone (2 Kor 6,15), dok se sotona i Bezakonik razlikuju (2 Sol 2,9).
Novozavjetni razvoj. Evanđelja, upućivanja na Kristova protivnika nisu ni brojna ni određena. Učenici su bili upozoreni da će lažni Krist pokušati zavesti čak i izabrane (Mt 24,24; Mk 13, 22). Isto tako, Krist govori o onome koji dolazi u svoje vlastito ime, kojega Židovi primaju (Iv 5,43).
2 Solunjanima, izvanredna karakteristika koju daje Pavao o Kristovu neprijatelju je preziranje zakona. Dva imena – čovjek bezakonja (radije nego čovjek grijeha) i Bezakonik (2 Sol 2,3.8-9) ističu taj anarhistički stav, podsjećajući na Dn 7,25, gdje mali rog pokušava promijeniti vrijeme i zakon. Nadalje, Antikrist uzima sebi isključivo pravo na božanstvo (2 Sol 2,4) izrazima koji podsjećaju na Dn 7,25; 11,36. Pavao ne prikazuje pseudomesiju koji se izdaje za Božjega glasnika, već pseudoboga koji se zlobno protivi svim drugim religijama.
On mnoge zavodi čudima (2 Sol 2,9-10). Antikrist će činiti čuda pomoću sotonske moći i mnogi će ga štovati kao Boga.
Jedno od imena Antikrista – sin propasti (2 Sol 2,3; usp. Iv 17,12) otkriva njegovu sudbinu: Krist će ga ubiti dahom svojih usta i sjajem svoga dolaska (2 Sol 2,8; Otk 19,15.20; usp. Iz 11,4).
Antikrist je osobni vrhunac načela pobune koji već potajno djeluje kao tajna bezakonja (2 Sol 2,7). Kada se podigne Božja ruka koja čuva zakon i red, taj će se duh sotonskog bezakonja utjeloviti u Bezakoniku.
Ivanove poslanice, iako je Ivan prepoznao očekivanje jedinog Antikrista, svraća pozornost prema mnogim Antikristima koji su se pojavili poričući da je Isus Krist i time poričući pravu narav Oca i Sina (1 Iv 2,18.22; 4,3).
Otkrivenje, apokaliptička Zvijer (Otk 13), slična po duhu i detaljima onoj iz Danielove knjige, ima karakteristike svih četiriju starozavjetnih zvijeri. On je više od osobe: njegovih sedam glava je sedmero kraljeva (Otk 17,10-12). Sama Zvijer je osmi kralj koji proizlazi od jednoga od sedmorice. Ova složena slika sugerira da zvijer simbolizira zemaljsku moć, protubožji nacionalistički nastrojen duh koji će se utjeloviti u velikom demagogu – Antikristu. Ivan dodaje barem jedan važan element – lažnog Proroka, drugu zvijer koja radi pod autoritetom Antikrista, dok Antikrist stječe svoj autoritet od zmaja, Sotone (Otk 13,2.11-12). Nakon upravljanja Antikristovim političkim i religioznim pothvatima, lažni Prorok dijeli njegovu sudbinu kod Kristova dolaska (Otk 19,20)-
Kršćansko tumačenje, crkveni oci općenito su vjerovali u osobnog Antikrista. Njegov je identitet ovisio o tome tumači li se “tajna bezakonja” u političkom ili religioznom smislu. Reformato- ri i neki srednjovjekovni teolozi poistovjećuju Antikrista s papinstvom.
U idealnom ili simboličnom smislu Antitkrist je vječna personifikacija zla, koja se ne može identificirati samo s jednim narodom, institucijom ili pojedincem.
Futuristi drže da idealisti ne uspijevaju dovoljno istaknuti vrhunac ovog neprijateljstva u osobnom protivniku. Oni vjeruju da će se Antikrist pojaviti u razdoblju velike nevolje potkraj povijesti.
izradio