Često postavljena pitanja

Što je evanđeosko kršćanstvo?

Evanđelje je radosna vijest o Isusu Kristu, koja govori o sklapanju Novog saveza s Bogom posredovanjem Isusa Krista. Stoga se evanđeosko (od riječi evanđelje) kršćanstvo usredotočuje na osobu Isusa Krista i novozavjetno kršćanstvo koje se ravna po spisima Novoga zavjeta kao vrhovnom autoritetu za vjerovanje i življenje. U evanđeoskom kršćanstvu važno je osobno obraćenje i osoban duhovni odnos s Kristom te blizak odnos s vjernicima koji se nalaze u istoj lokalnoj crkvi, da bi se mogli koristiti darovi svakog pojedinog vjernika na izgradnju drugih. Što se tiče odnosa prema onima koji nisu Kristovi sljedbenici, naglašavaju se ljubav, dobra djela i naviještanje Isusa Krista kao Gospodara i Spasitelja.

Evanđeoski kršćani su kršćani koji svoju vjeru i življenje temelje na evanđelju Isusa Krista. Evanđelje je dobra vijest o spasenju i kraljevstvu Božjem u Isusu Kristu, „ono je snaga Božja na spasenje svakomu tko vjeruje” (Rim 1,16). To je naziv za pripadnike evanđeoskog pokreta, nastalog u osamnaestom i devetnaestom stoljeću tijekom buđenja vjere u Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Nizozemskoj, Francuskoj i Americi. Evanđeoski kršćani pripadaju različitim crkvama: anglikanskim, reformiranim, evangeličkim, pentekostnim, baptističkim i dr. Naglašavaju autoritet Biblije, Božju suverenost, iskustvo obraćenja Bogu, potrebu za življenjem svetog života, nasljedovanje Isusa Krista (učeništvo), očiglednost novodoživljene ili obnovljene osobne vjere, koja se djelatno iskazuje u evangelizaciji i služenju potrebitima.

U Hrvatskoj taj naziv ima dvojako značenje: 1. naziv za sve kršćane koji svoju vjeru i praksu temelje na evanđelju i pripadaju različitim crkvama (baptističkoj, evangeličkoj, evanđeoskoj, Kristovim crkvama, samostalnim mjesnim crkvama). 2. naziv za vjernike Evanđeoske pentekostne crkve.

Evanđeoski pokret (grč. εὐαγγέλιον euangélion, ‘evanđelje, dobra vijest’) pokret je naviještanja evanđelja, dobre vijesti da je Krist umro za čovjekove grijehe, bio pokopan, a onda uskrsnuo treći dan prema Pismima, čime je priredio otkupljenje za grešno čovječanstvo. Evanđelje je dobra vijest o spasenju i kraljevstvu Božjem u Isusu Kristu, „ono je snaga Božja na spasenje svakomu tko vjeruje” (Rim 1,16). Odgovor na tu radosnu vijest o spasenju je obraćenje osobe k Bogu i vjera u Boga. Da bi ljudi mogli dati odgovor na evanđelje, potrebno ga je naviještati i propovijedati, uvijek iznova svakoj generaciji, stoga se evanđeoski pokret može raspoznavati kroz povijest i pratiti kao povijest propovijedanja Božje riječi.

Evanđeosko kršćanstvo vuče korijene iz radikalnog smjera reformacije 16. stoljeća (odvojenost Crkve i države, krštenje samo onih koji su sposobni prema vlastitoj odluci slijediti Krista itd.), a zatim iz vjerskih probuđenja 18. stoljeća u Europi (pijetizam), Britaniji (metodizam) i Americi (veliko probuđenje). Božjim djelovanjem kroz ta probuđenja nastale su mnoge lokalne crkve i denominacije, koje dijele zajedničke temeljne značajke evanđeoskoga kršćanstva, a razlikuju se u manje bitnim vjerovanjima i tumačenjima Biblije. Zato se danas evanđeosko kršćanstvo sastoji od mnogih denominacija, koje su u duhovnom, ali ne i organizacijskom jedinstvu.

Crkve reformacijske baštine u Hrvatskoj samostalne su i neovisne lokalne crkve i zajednice crkava (denominacije) koje svoje učenje i življenje temelje u Bibliji, a poticaje za život i djelovanje crpe najvećim dijelom iz Biblije, manjim dijelovima iz reformacije 16. stoljeća i niza evanđeoskih pokreta buđenja vjere od 17. do 21. stoljeća.
Osnovne karakteristike su: 1) Prihvaćanje i primjena autoriteta i snage Biblije – Riječi Božje; 2) Vjerovanje da je Isus Krist Spasitelj i jedini put do Boga. Spasenje po Božjoj milosti prihvaća se vjerom u Isusa Krista. 3) Crkva je zajedništvo nanovorođenih kršćana; 4) Praksa krštenja vjernika; 5) Poslušnost Isusovoj zapovijedi o naviještanju evanđelja te djelovanje Svetoga Duha u i po vjernicima; 6) Svaka je mjesna ili lokalna crkva samostalna i neovisna; 7) Primjena svećenstva svih vjernika; 8) Nasljedovanje Isusa Krista – učeništvo; 9) Jedinstvo u evanđelju Isusa Krista; 10) Agape ljubav kao jedina odgovarajuća motivacija kršćanskoga življenja.
Među Crkve reformacijske baštine možemo ubrojiti sve crkve koje u vjerovanju i življenju iskazuju većinu osnovnih karakteristika CRBuH. Među njima su denominacije, samostalne lokalne crkve te zajednice vjernika koje djeluju kao udruge građana. Većinu karakteristika CRBuH iskazuju: Evanđeoska pentekostna crkva, Savez baptističkih crkava, Crkva Božja, Kristove crkve, Savez crkava Riječ Života i Crkva cjelovitog evanđelja te nekoliko samostalnih lokalnih crkava.
Evanđeosko kršćanstvo teži novozavjetnom kršćanstvu, onako kako su ga uspostavili Isus Krist i apostoli, a opisano je u spisima Novog zavjeta. Evanđeosko kršćanstvo sva vjerovanja preispituje prema spisima Novog zavjeta te zato ne prihvaća doktrine i nauke koje su nadodane kasnije, a ne nalaze se u Novom zavjetu (štovanje Marije i svetaca te molitve njima, Marijino uznesenje, krunica, papinstvo, sedam sakramenata, izrađivanje i korištenje kipova i ikona, razdvajanje na svećenstvo i puk itd.). Evanđeosko kršćanstvo naglašava autoritet Biblije, veličanstvo Isusa Krista, osobno obraćenje, osoban odnos s Bogom, vodstvo Svetog Duha, rast u vjeri, važnost kršćanskog zajedništva i prioritet evangelizacije.

Glavne vjerske prakse su okupljanja lokalne crkve (lokalnoga Kristova tijela) na tjednim sastancima: nedjeljno bogoslužje, male grupe za proučavanje Biblije i molitvene grupe. Važno je redovno čitanje i proučavanje Biblije za rast u vjeri. Potrebno je blisko zajedništvo s onima koji pripadaju istoj lokalnoj crkvi, u svrhu međusobne izgradnje u vjeri. Ističe se naviještanje radosne vijesti o Isusu Kristu. Prakticira se krštenje odraslih koji sami odluče slijediti Isusa Krista. Nedjeljno bogoslužje obično se sastoji od slavljenja Boga pjesmama, molitve i propovijedi koja se temelji na biblijskom tekstu i povezuje uz praktičan svakodnevni život. Neke crkve svake nedjelje služe Gospodnju večeru (kruh i vino uzimaju svi kršteni vjernici), a neke jednom mjesečno ili po dogovoru. Prakticiraju se dva biblijska sakramenta: krštenje i Gospodnja večera (euharistija).

Evanđeosko kršćanstvo poštuje pravo slobodne odluke čovjeka po pitanju vjere i drži do vjerskih sloboda u društvu. Vjera ni u kom slučaju ne smije biti nametnuta drugima. Postoje određene životne mudrosti unutar drugih religija. Isusova zapovijed ljubavi prema svim ljudima obvezuje na poštivanje i uvažavanje drugih. Kao što je već rečeno, evanđeosko kršćanstvo se po svakom pitanju ravna po onome što je zapisano u Bibliji, posebno u Novom zavjetu. Isus Krist je rekao: „Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi Ocu osim po meni.“ Stoga, u evanđeoskom se kršćanstvu smatra da druge religije ne vode do Boga. Štoviše, smatra se da one odvode ljude od prave istine – spoznaje Isusa Krista kao Gospodara i Spasitelja.
Evanđeoski kršćani prema Bibliji vjeruju da svaku osobu koja povjeruje u Krista, obrati se, krsti se i primi Svetog Duha, sam Gospodin Isus Krist pridružuje svojoj Crkvi (Djela apostolska 2,38 i 2,47). Što se tiče članstva u lokalnoj crkvi, preduvjeti su obično vjera u Krista, obraćenje (nanovorođenje), krštenje i želja za sudjelovanjem u zajedničkom životu crkve. Svaka lokalna crkva može imati svoju verziju članstva u zajednici, te je ponekad za ulazak u članstvo potrebno proći tečaj koji se obično sastoji od proučavanja temeljnih biblijskih nauka i odgovornosti vjernika.

Naziv Biblija dolazi od grčke riječi βιβλία (biblía) što znači ‘knjige’ jer se sastoji od mnogo spisa. Prvi biblijski tekstovi pojavili su se oko 14 stoljeća pr. Kr., a posljednji krajem 1. st. p. Kr. Biblija se sastoji od 66 Bogom nadahnutih spisa, koje je napisalo oko 40 autora, na tri jezika, na tri kontinenta, tijekom razdoblja od oko 1500 godina. Sadrži zapis o Bogu i čovječanstvu; o stvaranju svijeta, čovječanstva i svega što postoji te zapis o Božjem djelovanju u svijetu i njegovoj svrsi za čovječanstvo i čitavo stvorenje. Najistaknutija biblijska tema je život Isusa Krista, njegovo djelo spasenja ponuđeno čovječanstvu i stvaranje njegove crkve. Biblija je za kršćane Božja riječ u pisanom obliku i stoga se još naziva i Sveto pismo, po kojem oblikuju svoje vjerovanje i življenje.

Čitanje i proučavanje Biblije važno je da bismo stjecali pravu spoznaju Boga i njegove volje za naše živote, da bismo rasli u odnosu s njim i da bismo se preobražavali na njegovu sliku. Bog je nadahnuo autore koji su zapisivali njegovu riječ te ona u sebi sadrži otkrivenje da bismo ga mogli upoznati i snagu da bismo se preobražavali na sliku Isusa Krista. Pruža nam autoritet i sigurnost za vjerovanje i življenje. Uči nas kako nasljedovati Isusa Krista, kako se ugraditi u njegovu crkvu, kako služiti drugima darovima koje nam je Bog dao i kako ostvariti svrhu koju Bog ima za naš život. Daje nam odgovore na važna životna pitanja, kao npr., odakle smo (pitanje porijekla), tko smo (pitanje identiteta), zašto postojimo (pitanje smisla) i kamo idemo (pitanje budućnosti). Također sadrži mudrost za svako područje života, da bismo naučili kako živjeti ljudima na korist i Bogu na slavu.
Ako ste početnik u proučavanju Biblije, upoznajte se s njezinim glavnim dijelovima i spisima u sadržaju. Neke Biblije u uvodu sadrže sažeto prepričanu čitavu radnju u nekoliko stranica (npr. Biblija SHP, uvod, vii-xiv). Budući da je Isus Krist najvažnija tema Biblije, možete početi s Evanđeljima jer ona govore o njegovu životu, nauci, smrti i uskrsnuću. Nakon toga, Djela apostolska govore o nastanku i životu prve crkve. Slijede Poslanice koje su uglavnom upućene lokalnim crkvama i govore o raznim temama kršćanske vjere i života. Na kraju, Knjiga Otkrivenja govori o konačnom Božjem sudu i uspostavi novog svijeta. Ako krećete od početka Biblije, u Petoknjižju (prvih 5 knjiga Biblije) možete saznati o stvaranju svijeta i čovječanstva, o stvaranju i pozivu izraelskog naroda i njihovom putovanju do Obećane zemlje. Ostatak Starog zavjeta bavi se odnosom Boga i izraelskog naroda te proroštvima o dolasku Mesije (Isusa Krista) kroz povijesne knjige, pjesničke knjige, mudrosne knjige i proročke knjige. Postoje pomagala za proučavanje Biblije, npr., besplatna aplikacija Biblija365 za pročitati Bibliju u godinu dana ili tečaj za proučavanje Biblije ili neke biblijske knjige koji nudi lokalna evanđeoska zajednica ili evanđeosko teološko učilište.
Budući da je Stari zavjet napisan na drevnom hebrejskom jeziku, a Novi zavjet na drevnom grčkom jeziku, nužno je da se Biblija prevodi na naš materinski jezik da bismo razumjeli Božju poruku. Bog je sebe i svoje planove objavio kroz riječi koje je govorio prorocima (Stari zavjet) i apostolima (Novi zavjet), a sam Isus Krist je utjelovljena Božja riječ (Ivan 1,1). S jedne strane, različiti prijevodi postoje zato što su crkve i bibličari radili prijevode po svojoj odluci i spletu okolnosti. S druge strane, postoje različiti modeli prijevoda Biblije: doslovni (riječ za riječ), dinamički (misao za misao) i slobodni (ideja za ideju). Na hrvatskom jeziku imamo primjere takvih prijevoda, što obogaćuje razumijevanje izvorne Božje poruke.
Protestantska i katolička Biblija u novozavjetnom dijelu potpuno su jednake. Sadrže iste spise: Evanđelja, Djela apostolska, Poslanice i Otkrivenje (ukupno 27 spisa). U Starom zavjetu sadrže 39 istih spisa, a katolička Biblija tomu još nadodaje 7 spisa. Ti se spisi nazivaju apokrifni (skriveni) ili deuterokanonski (drugokanonski), ne nalaze se u hebrejskoj Bibliji i Isus Krist nije ih citirao. Protestanti ih smatraju povijesno vrijednima, ali ne i Bogom nadahnutima.
Većina biblijskih spisa ima izrijekom navedenog autora, ali značajan je i broj spisa gdje autor nije naveden. Smatra se da je oko četrdeset autora u razdoblju od oko 1500 godina napisalo spise koji su uvršteni u Bibliju. Dakle, autori nisu znali da pišu Bibliju, nego su pod Božjim nadahnućem pisali ono što im je Bog objavio, a Crkva je kasnije prepoznala božansko nadahnuće i autorstvo tih spisa i svrstala ih u Bibliju. Zanimljivo je da su to autori različitih pozadina; ima tu kraljeva, svećenika, proroka, poreznika, ribara, stočara, ratara, liječnika i učenjaka. Gotovo svi su pripadnici židovskog naroda, a zajedničko im je to što im je Bog govorio i što ih je nadahnuo. Njihovi spisi imaju svoje ključno mjesto i poruku u slagalici koju nazivamo Biblija.

Novi zavjet je kolekcija od 27 knjiga koje su napisane nakon Isusova uznesenja u 1. st. p. Kr. Crkva je prepoznala te spise kao Bogom nadahnute i s vremenom ih pripojila kolekciji Svetih pisama koja je već postojale u judaizmu. Novi zavjet sastoji se od četiriju Evanđelja, knjige Djela apostolskih koja predstavlja nastavak Evanđelja po Luki, 21 poslanice te Knjige Otkrivenja.

Potrebno je napomenuti da baš kao što kanonska evanđelja ne donose kronološki zapis Isusova života, jednako tako i raspored knjiga u novozavjetnom kanonu nije kronološki. Smatra se da je većina poslanica napisana prije evanđelja, što znači da je sadašnji raspored knjiga teološki uvjetovan.

Što se tiče autorstva, za većinu poslanica znamo tko je autor, a sva su evanđelja anonimna, tj. autori se ne navode. Znakovito je i da jedino za Evanđelje po Luki znamo tko je primatelj tog spisa (Teofil), a za primatelje ostalih Evanđelja informacije uzimamo iz crkvene tradicije.

Riječ evanđelje znači radosna vijest (od izvornog grčkog εὐαγγέλιον, euangélion). S evanđeoskog stajališta prvenstveno se odnosi na dolazak Isusa Krista i na njegov život, raspeće, smrt i uskrsnuće u svrhu spasenja čovječanstva, odnosno onih koji vjeruju u Isusa kao Božjeg sina i u njegovo djelo spasenja. Stoga evanđelje poručuje da su vjernici spašeni od grijeha, propasti, Božje srdžbe i osude te da su spašeni za novi život s Kristom u njegovoj crkvi, za širenje njegova Kraljevstva i za vječni život s Bogom.

Obraćenje u samom svom nazivu sadrži pojam okretanja, tj. obrata. Osoba ide u jednom smjeru, shvati da je to pogrešan put i onda ta unutarnja promjena koja se dogodila, rezultira time da se osoba okrene i krene u drugome smjeru. U skladu s time, ponekad se o obraćenju govori kao o unutarnjoj promjeni razmišljanja – metanoi. Ističe se također kako sama promjena razmišljanja nije dovoljna jer osoba koja u svom umu počne drukčije razmišljati i gledati na nešto, treba tu promjenu očitovati pripadajućom promjenom ponašanja koja se očituje u „okretanju od“. No obraćenje podrazumijeva i više od toga…

Pojam obraćenja u Starome zavjetu (hebrejskoj Bibliji), između ostalog, opisuje se glagolom shuv koji označava ‘okretanje’. I, ako pogledamo kako se i na koji način taj glagol prvi put koristi u Bibliji, to nam pomaže da uvidimo pravu narav onoga što Biblija smatra pod obraćenjem. Shuv se prvi put koristi u Postanku 3,19, gdje Bog kaže Adamu kako je iz zemlje nastao i u zemlju će se shuv, tj. ‘vratiti’. I tu je sada ključ za cjelovito razumijevanje obraćenja. Obratiti se ne podrazumijeva samo promjenu razmišljanja, okretanje od te prestanak griješenja, već povratak na ono od čega si se okrenuo.

Drugim riječima, osoba koja se obrati od nekoga grijeha neće samo napustiti grijeh i prestati činiti nešto, već će početi činiti ono što je ispravno. Da bi obraćenje bilo obraćenje, ono ne podrazumijeva samo „okretanje“ od i ostajanje u neutrali, već podrazumijeva aktivno „odlučivanje za“ iliti okretanje prema nečemu što bismo trebali činiti. Primjerice, osoba koja se obrati od toga da vara svoju ženu, njezino se obraćenje ne sastoji samo od toga da prestane varati svoju ženu, već i od toga da ponovo počne ljubiti svoju ženu. Osoba koja se obrati od štovanja lažnih bogova, njezino obraćenje ne podrazumijeva samo shvaćanje da je to pogrešno, već mora prestati sa štovanjem lažnog ili lažnih bogova i započeti sa štovanjem jednoga, pravog i istinskog Boga. Prestati štovati lažne bogove i postati ateist nije obraćenje.

Biblija puno govori o ovoj temi, a tema obraćenja bila je sadržaj poruke Ivana Krstitelja (Marko 1,4), Isusa (Marko 1,15) i prve Crkve (Marko 16,15). Budući da sama poruka evanđelja sadrži navještaj dolaska kraljevstva Božjeg te poziva na obraćenje, u novozavjetnom smislu, obratiti se znači podrediti se Isusu Kristu kao Gospodaru i Spasitelju i početi živjeti u skladu s Božjom voljom.

Spasenje (grč. σῴζω sōzō) se u Novome zavjetu može odnositi, između ostalog, na iscjeljenje od bolesti (Lk 8,48), uskrsnuće (Lk 8,50), oslobođenje od neke nevolje (Mt 14,30) ili na oproštenje grijeha (Lk 7,48-50), no u onom najvažnije smislu, biti spašen znači prije svega predati svoj život Kristu, tj. prestati biti gospodar svog života i učiniti Isusa svojim Gospodarem.

Novi zavjet naučava da je spasenje proces koji uključuje tri dimenzije: osoba je spašena (prošlo vrijeme), spašava se (sadašnje vrijeme) i tek treba biti spašena (buduće vrijeme). Prošli aspekt spasenja očituje se u nekim tekstovima koji kada govore o spasenju, smatraju spasenje nečime što spada u potpunosti u prošlost ili završenim za one koji su povjerovali (Lk 7,50; Ef 2,5. 8). Tako je savršeno to božansko djelo da oni koji su spašeni, spašeni su zauvijek (Iv 5,24; 10,28.29; Rim 8,1). Sadašnje vrijeme spasenja ima veze sa spasenjem od snage grijeha (Rim 6,14; 8,2; 2 Kor 3,18; Gal 2,19-20; Fil 2,12-13; 2 Sol 2,13). Buduće vrijeme spasenja govori o tome kako vjernik tek treba biti spašen i učinjen sličnim Kristu (Rim 8,29; 13,11; 1 Pet 1,5; 1 Iv 3,2). Činjenica da još neki aspekti spasenja nisu dovršeni/ispunjeni za one koji vjeruju ne podrazumijeva postojanje sumnje da se to neće ispuniti jer Pismo ne naučava da naše spasenje izričito ovisi o našoj vjernosti. Bog je vjeran – on je započeo dobro djelo u nama, i on će ga i dovršiti do dana Isusa Krista (Fil 1,6).

Nadalje, Novi zavjet naučava da nismo samo „spašeni od“ nečega (grijeha, smrti, pakla, sotonske vlasti itd.), već da smo i „spašeni za“ nešto. Drugim riječima, spasenje nema samo negativnu dimenziju već i onu pozitivnu. Sukladno tome, spašena osoba jest ona koja je spašena od nečega zato da služi Bogu, spoznaje njegovu volju, ljubi Boga i bližnje, živi životom posvećenja, hoda u djelima koja je Bog unaprijed pripremio za nju te u svom životu nasljeduje Krista tako što živi kao njegovu učenik. Ove i još neki drugi plodovi o kojima Biblija govori, pokazuju da je osoba uistinu iskusila spasenje.

Nakladnik

Evanđeosko teološko društvo

Tajništvo

  • Kušlanova 21, 10000 Zagreb

Tajnik

Predsjednik

Dopredsjednik

Sunakladnici

Biblijski institut, Zagreb

Evanđeosko teološko veleučilište, Osijek

Web Dizajn sa Emoji u2665 izradio OrionWP