teologija

teologija (grč. theos, Bog i logos, riječ, govor, razuman razgovor, znanje, učenje, nauka), bogoslovlje, riječ ili govor o Bogu, ukupnost učenja o Bogu. Kršćanstvo se pojavilo u politeističkom, mnogobožačkom svijetu, stoga je Tertulijan, kršćanski pisac drugog stoljeća, pisao o Bogu kršćana. Kako je do ranoga srednjeg vijeka Europa postala kršćanskom, ukorijenjeno je uvjerenje da ima samo jedan Bog. Među kršćanskim piscima teologija je bila promišljena i pažljiva analiza Božje naravi, ciljeva i djelovanja. Isprva se smatralo da teologija sadrži samo učenje o Bogu, no u dvanaestom i trinaestom stoljeću, pod utjecajem pisaca sa Sveučilišta u Parizu, latinska riječ theologia postala je disciplina svetog učenja koja je uključivala svu kršćansku nauku, a ne samo nauku o Bogu.

U najširem smislu teologija uključuje sve predmete koji se poučavaju na teološkom fakultetu ili bogosloviji. To obuhvaća biblijske studije, povijesne studije, filozofske studije, doktrinarne studije i praktične studije, među kojima su propovijedanje, kršćansko obrazovanje, etika, savjetovanje i drugi. Teologija se, stoga, odnosi na studije koji se bave određenim doktrinarnim pitanjima kršćanske vjere. To je sustavno proučavanje Boga i njegova božanstva, nauka koja se odnosi na Boga i njegovo djelovanje. Time se bave discipline biblijske teologije, povijesne teologije, praktične ili primijenjene teologije, filozofske teologije i sustavne teologije.

Biblijska teologija. Izraz biblijska teologija koristi se na najmanje tri načina. Koristi se za označavanje istoimenog pokreta vrlo aktivnog sredinom dvadesetog stoljeća. Ovaj pokret nastao je dok su biblijski stručnjaci nastojali uputiti na autoritet teksta i pronaći jedinstvo i raznolikosti biblijskog teksta. Neki pojedinci u tom pokretu vidjeli su Bibliju samo kao “ljudsku knjigu” koju treba proučavati zajedničkim hermeneutičkim metodama koje se koriste u bilo kojoj književnosti. Pokret je dao povod za povijesno-kritičku metodu tumačenja Biblije. Dok su neki unutar pokreta potkopavali božansku narav Biblije, mnogi su nastavili podržavati božanski autoritet Pisma i nastojali razumjeti Bibliju kao teološku knjigu.

O biblijskoj teologiji češće se razmišlja kao o teološkom sadržaju Staroga i Novog zavjeta ili kao o teologiji koja se nalazi u biblijskim zapisima. Može se smatrati da biblijska teologija znači disciplinu koja nastoji sažeti ili ponoviti učenje biblijskog teksta ili biblijskog autora, bez da tekstu nameće bilo kakve suvremene kategorije razmišljanja. Nastoji razumjeti teologiju biblijskog dokumenta ili autora u izvornom povijesnom kontekstu. Prema tome, biblijska teologija je disciplina unutar kršćanske teologije koja proučava Bibliju s gledišta razumijevanja progresivne povijesti objave Boga čovjeku. Naročito se usredotočuje na epohe Starog zavjeta da bi se razumjelo kako svaki pojedini dio u konačnici ukazuje na ispunjenje u životnoj misiji Isusa Krista. Biblijska teologija gleda na koncept progresivnog otkrivenja nove istine koja podržava, proširuje i stoji na prethodnim otkrivenjima Božje istine unutar Biblije. Progresivno otkrivenje u konačnici doživljava vrhunac u Kristu i završava novozavjetnim dokumentima pod vodstvom Duha Svetoga.

U svojem najčišćem obliku, biblijska teologija je nastojanje da se odrede teološke nauke biblijskog razdoblja ili određenog pisca (naprimjer, Ivanovi ili Pavlovi zapisi) ili određenoga biblijskog dokumenta.

Posljednje značenje biblijske teologije jednostavno je teologija koja je biblijska. Ovakva upotreba ovog izraza označava teologiju koja je temeljena na biblijskim učenjima i vjerna njima. Osnovni izvor kršćanske teologije je Biblija. Biblija je ta koja svjedoči o povijesnom utemeljenju kršćanstva iz povijesti Izraela i života, smrti i uskrsnuća Isusa Krista. Gotovo se ništa drugo ne zna o Isusu Kristu, osim onoga što se nalazi u dokumentima Novog zavjeta. Osoba mora pristupiti Novom zavjetu ako želi pronaći izvorna Isusova učenja, život prve crkve i apostolsku nauku. Reformacijski pokret šesnaestog stoljeća rodio se iz pažljivog proučavanja biblijskih tekstova. Može se s točnošću izjaviti da je reformacija bila nastojanje da se kršćanska teologija ponovo uskladi s Biblijom, nakon duga razdoblja u kojem se teologija Crkve znatno udaljila od nje. Između puno izvora iz kojih crpi kršćanska teologija, prvenstveni izvor je uvijek sama Biblija. Kao takva, Biblija služi kao osnovni kriterij za procjenjivanje sve kršćanske teologije. U tom smislu, sva kršćanska teologija mora biti biblijska teologija.

Povijesna teologija. Kršćanska misao i nauka, poput pojedinaca i crkvenih skupina, imaju svoju povijest. Povijesna teologija je studij te povijesti, kako se razvijala i izražavala kroz stoljeća. Budući da su ozbiljni kršćanski pisci nastojali tumačiti i potvrditi temeljne istine kršćanske vjere u svoje vrijeme i doba, moramo se baviti lokalnim okolnostima, njihovim svjetonazorom i njihovim jedinstvenim kulturalnim kontekstom ako želimo razumjeti njihovu teologiju. Kršćanska vjera može se smatrati sveopćom, utoliko što se bavi primjenom Božjega spasonosnog djelovanja na sve ljude u svakom razdoblju povijesti. Međutim, kršćansku vjeru također karakterizira njezina svojstvenost, kao iskustvo Božjega spasonosnog djela u određenim kulturama. Prema tome, oblikovana je iskustvima, uvidima i ograničenjima osoba koje žive, razmišljaju i pišu unutar određenog konteksta. Povijesna teologija nastoji istraživati i razumjeti povijesne situacije unutar kojih su se teološke ideje razvile i oblikovale na poseban način. Nastoji razjasniti povezanost konteksta i teologije.

Povijesna teologija organizira se na dva glavna načina. Prvo, može joj se pristupiti kroz proučavanje teologije određenog vremena i mjesta ili određenog teologa ili teološke škole, kako se ta teologija bavila određenim područjima doktrine. Prema tome, teologija svakoga sljedećeg stoljeća ili nekoga velikog vremenskog razdoblja istraživala bi se prema redoslijedu. Drugi pristup je da se prati povijest misli kod određene doktrine ili skupine vezanih doktrina, kako su se te ideje razvijale kroz razdoblja u povijesti crkve. Naprimjer, doktrina o crkvi ili crkvenom vodstvu može se pratiti od Novog zavjeta do danas. Ovaj drugi pristup često se naziva povijest kršćanskih doktrina, dok se prvi pristup obično naziva povijest kršćanske misli.

Kršćani bilo kojeg vremena, često nesvjesno upijaju ideje, vrijednosti i čak svjetonazore koji su dio njihove kulture. Ova činjenica od velike je važnosti za razumijevanje i procjenjivanje teologije kod bilo koje osobe ili razdoblja. “Uvijek postoji uvjetovani i privremeni dio kršćanske teologije koji nije iziskivan ili impliciran u njezinim temeljnim izvorima” (A. McGrath, Christian Theology, str. 144). Mogu postojati ideje za koje se pretpostavlja da su kršćanske, a zapravo su izražaj svjetovnoga konteksta u kojemu teolog razmišlja i piše. Povijesna teologija nastoji omogućiti teologiji bilo kojeg razdoblja ili pisca unutar tog razdoblja da je se “čuje” i da bude procijenjena unutar vlastitoga kulturalnog konteksta.

Sustavna teologija. Općenito se smatra da izraz sustavna teologija podrazumijeva sustavnu organizaciju teoloških ideja. Tradicionalno, ta organizacija predmeta slijedi temeljne predmete vjerovanja koji se nalaze u Starom rimskom vjerovanju, kasnije nazvanim Apostolsko vjerovanje ili Nicejsko vjerovanje. Ovaj pristup teologiji obično počinje raspravom o Bogu, a zatim određenim redom raspravlja o glavnim vjerovanjima kršćanske vjere.

Filozofska teologija je teološko razmišljanje koje crpi iz izvora filozofije radije nego da koristi samo biblijski materijal (M. Erickson, Christian Theology). Ona istražuje i daje odgovore na brojna pitanja među kojima su: Što je čovjek? Tko ili što sam ja? Zašto sam ovdje? Ako ima Boga, kakav je? Ta pitanja, kao i mnoga druga, postavljana su i unutar i izvan kršćanske zajednice. Tim pitanjima su se bavili i proučavali ih pojedinci u svakoj kulturi i vremenu. Filozofija je zasebna disciplina s različitim školama razmišljanja koje su, poput teologije, bile oblikovane vremenom i kulturom. Pojedinci unutar zajednice vjere tražili su odgovore na ta pitanja kroz biblijsko proučavanje, osobno razmišljanje i naučavanje crkve.

Filozofska teologija odlazi dalje od tih izvora za teološko razmišljanje. Kroz povijest, mnogi su teolozi tvrdili da filozofija može biti korisna na sljedeće načine: 1. da obrani kršćanska vjerovanja, 2. da pomogne pri definiranju i razjašnjavanju teoloških argumenata, i čak 3. da pruži sadržaj teologiji.

Neki rani apologeti, poput Justina Mučenika, puno su crpili od grčkih filozofa dok su nastojali učiniti kršćanstvo prihvatljivim za nekršćanski svijet. Tertulijan je imao toliko drukčiji pogled na svijet da je napisao: “Što ima Atena s Jeruzalemom ili akademija s crkvom?” Kroz kršćansku povijest rasprava između teologije i svjetovne filozofije bila je žarka. Neka kršćanska teologija bila je toliko “filozofska” da vrlo malo sliči na kršćansku doktrinu dok su drugi pisci odbijali uvidjeti mogućnost istine izvan konteksta kršćanske doktrine. Kontinuum između filozofske teologije s jedne strane i biblijskog dogmatizma s druge strane je širok. Na mnogim sveučilištima u drugom dijelu dvadesetog stoljeća filozofska je teologija sve češće preuzimala izraz filozofija religije.

Literatura: Millard Erickson, Christian Theology (Grand Rapids, 1985); Allister McGrath, Christian Theology (Oxford, 2006).