svećenstvo svih vjernika, Lutherova težnja da istakne Crkvu kao zajednicu Božjeg naroda u kojoj svatko može sudjelovati temeljem osobnih darova Duha Svetoga, definirano je učenjem o svećenstvu svih vjernika. Luther i ostali reformatori odbacili su rimokatoličko shvaćanje svećeničke službe u smislu sakramentalnog posredovanja između Boga i čovjeka. Po shvaćanju reformatora svi su vjernici krštenjem dobili status svećenika. Time je istaknuta uloga laika koji su dužni evangelizirati, naviještati Božju riječ, zastupati druge u molitvi, angažirati se misijski, služiti djelima ljubavi i sl.
No ovakvo shvaćanje dovelo je do pogrešne prakse u radikalnim crkvama reformacijske baštine koje su odbacili svaku duhovnu službu i rukopoložene službenike smatraju suvišnim. Druga helvetska vjeroispovijest kaže da “nemaju svi svećeničku službu, iako je svećeništvo zajedničko svim kršćanima”. Dakle, svećenstvo svih vjernika i služba riječi nije jedno te isto. Novi zavjet jasno ističe posebne službe na koje su pozvani pojedinci iz Božjeg naroda, kako bi služili zajednici. To su naglašavali i reformatori, smatrajući kako se duhovna služba ne dobiva automatski (tzv. apostolskom sukcesijom), nego se prepoznaje unutarnjim pozivom (Bog poziva u službu) i izvanjskom prepoznatljivošću (drugi moraju pojedinca prepoznati i izabrati u službu).
izradio