smrt i umiranje

smrt i umiranje, kršćanski pogled na smrt i umiranje toliko se razlikuje od sekularnog stajališta, zapravo i od većine drugih religija, da često oko ovoga dolazi do sukoba kod pojedinaca i u obiteljima, te unutar i između društava. Za sekularni um, smrt je krajnja propast koju treba spriječiti i odgoditi što je dulje moguće. Kršćansko je stajalište da se smrt događa svima (Rim 5,12) i treba ju prihvatiti tamo gdje je proces umiranja čini neizbježnom (2 Pt 1,13-14), a spriječiti ju kada to nije slučaj (Lk 10,30-37). Za kršćanina smrt nije konačni rastanak, iako je u nekom smislu “sakrament’ ili izvanjski znak sveopće grešnosti (Rim 5,12b). Dobivanje novog tijela čiji je oblik stran sadašnjem dobu (1 Kor 15, 35-54), čini smrt važnom pripremom za uskrsnuće u Kristu (2 Kor 15,49). Dakle, smrt nije najvažnija nego jedinstvo osobe s Kristom (2 Kor 5,17).

Nadalje, sekularna su stajališta neobično proturječna. S jedne strane, smrt se doživljava kao najveći strah koji treba izbjeći i odgoditi, čak i pomoću pretjeranih medicinskih sredstava koja ionako zakažu (usp. tehnološki produžetak života generala Franca). S druge strane, život se može smatrati toliko propalim, uništenim i izgubljenim kao da je nedostojan življenja ili bez društvene vrijednosti, i stoga može biti odbačen ili čak dokončan dobrovoljnom ili nedobrovoljnom eutanazijom.

Kršćansko je stajalište da ne treba koristiti pretjerana medicinska sredstva za nepotrebno produživanje života, posebice kad ih se koristi s obzirom na bogatstvo ili status umirućeg. Nadalje, zlo je zanemariti potrebe siromašnih, nemoćnih ili ubogih, čak i ako je to “ekonomično”. Nije naše produljivati život budući da pripada Bogu. Ti se argumenti odnose na sve oblike ljudskog života, bilo da se radi o nerođenom djetetu (v. pobačaj) ili dojenčetu, nemoćnom ili umirućem. Međutim, kršćanski je cilj umirućega osloboditi patnje.

Globalnih etičkih pitanja o raspodjeli sredstava ima napretek. Kršćanska misija prednjači ispred medicinske skrbi i pomoći u hrani izbjeglicama, obespravljenima, zatvorenicima ili žrtvama epidemija, iz upravo navedenih duhovnih i etičkih razloga; uz zdravstvenu skrb uvijek ide evanđelje kao stvar kršćanskog integriteta (Mt 11,4-6).

Smrt i umiranje su svršetak procesa koji kod svakoga započinje začećem; čak se i naš tjelesan izgled djelomično oblikuje smrću nekih od njegovih dioba prije rođenja. Starenje je dio umiranja i vodi u smrt, bilo nesretnim slučajem ili bolešću. Stoga, kršćanska crkva nikad nije pokušavala prikriti ili hiniti nepostojanje toga normalnog procesa, već je radije iščekivala vitalnu narav života koji dolazi (Mt 16,25-28).

Kad se radi o smrti, neizbježno dolazi do stresa unutar i između pojedinaca i obitelji. To se odražava u izboru lijekova, kozmetičkim aktivnostima te u vrstama i načinu sprovoda. Važno je i ispravno dopustiti žalost zbog rastanka od voljenih i normalnu reakciju zbog gubitka. To obično traje od šest do devet mjeseci ili više, i može započeti nakon nestanka hrabrog držanja (ili čak poricanja) nakon što se dogodila smrt. Isto tako, važno je prije smrti shvatiti i dopustiti prirodne reakcije poricanja, ljutnje, prihvaćanja ili žalosti, koje se jedna za drugom pojavljuju tijekom bolesti. Također je važno imati na umu kod suočavanja sa smrću kako neka bolest i sama može promijeniti čak i normalne reakcije ili uobičajeni temperament. Čak i kada je tako, kršćanska reakcija na te događaje kvalitativno se mijenja zbog nade u uskrsnuće (v. Iv 11,21-27; 1 Sol 4,13).

Razgovor s umirućim o duhovnim temama važna je pastoralna skrb. Mnogi umirući ljudi previše su zbunjeni i pod lijekovima da bi prihvatili apstraktne i nove ideje, iako često dolazi do intervala potpune svjesnosti. Najbolje je takvim temama pristupiti uzimajući u obzir patnikove trenutne zabrinutosti, i razgovarati o onome što ga najviše muči. To može biti strah, bol ili zabrinutost za one koji ostaju. Najčešće je najjednostavnije potaknuti molitvu i uvjeriti ih u ono što je učinjeno za njih; zatim ukazati na dostojnost Isusa Krista, kome je molitva upućena; te istaknuti posebne osobine koje ga čine dostojnim da bude Spasitelj, naš i njihov. Mnogim je umirućim ljudima potrebno samo da ih se podsjeti na pouzdanje koje su prestali prakticirati ili koje ranije nisu smatrali potrebnim. Nitko tko se nije suočio ili došao do ruba vlastita umiranja, ne može pomoći umirućem ili njegovim milima i bližnjima jer pretvaranje nije utjeha. U razgovoru se mogu pojaviti problemi koji uključuju pitanja duhovnog ozdravljenja, raspoređivanja pacijentove imovine i oporuke, te potrebu za izmirenjem s otuđenim prijateljima i obitelji.

Vrijeme umiranja izaziva mnoge reakcije od strane rodbine, od kojih neke nisu korisne. Neke dokazuju krivnju o ranijim događajima, ili o onome što su mogli učiniti da pomognu; to često uzima oblik pretjeranog okrivljavanja drugih, čak i onih koji su na samrti. Drugi se povuku zato jer ne znaju što bi učinili ili rekli, ili pak zato što im je njihov vlastiti nemir glavna preokupacija. Stoga pastori dolaze u situaciju da brinu ne samo za umirućeg, već i za njegove bližnje. Važno je naći vremena i moći saslušati ih, odlučiti s kim se naći zajednički ili odvojeno, ili dokle ići sa svakim pojedincem.

Općenito, kao i kod hospicijskog pokreta, važno je nastojati smanjiti strah i povlačenje, te pomoći ljudima susresti se umjesto da ostaju postrance, ohrabriti ih, objasniti i protumačiti brojne male nemile slučaje koji mogu prouzročiti nepotreban strah ili nemir. Medicinska pomoć treba imati za cilj skrb i utjehu a ne izlječenje; biti otvorena u razmatranju a ne tajnovita; poštivati želje patnika, ponajviše kada se čini ispravnim i razumnim učiniti to, umjesto nametanja tradicionalnih pristupa kao “što mi činimo”.

Važno je da pastor i medicinski skrbnici surađuju u “zajedničkoj skrbi”, a ne da se natječu ili uskraćuju drugima njihovo odgovarajuće mjesto u skrbi; skrbnici moraju stremiti ka rješavanju problema u interesu umiruće osobe i njezine rodbine, a ne služenju sebi. Možda je najveći element kršćanske brige ljubav, koju ne mogu nadomjestiti ni inače najizvrsniji lijek ili skrb. Milosrdni Samarijanac je Gospodnji primjer ljubeće kompetentnosti; kao mušterija predao je funkciju skrbnika gostioničaru pazeći da bude provedena (Lk 10,33-36). Čini se da je to najbolji model za kršćansko stajalište o dodjeli sredstava za ozbiljno bolesnoga. Ono što se događa kada netko umire ili je na samrti oblikuju emocije i življenje onih oko njega koji moraju nastaviti živjeti s tim sjećanjima.

Literatura: E. Kübler-Ross, On Death and Dying (New York, 1960; London, 1970); S. E. Lammers i A. Verhey (izd.), On Moral Medicine (Grand Rapids, 1987); C. M. Parkes, ‘Bereavement’, MI 94, 1991; str. 3928-3929; P. Ramsey, Ethics at the Edges of Life (New Haven, CT, 1978).