seksizam

seksizam sadrži stavove ili ponašanja koja diskriminiraju žene ili muškarce na temelju spola. Popularno se taj termin odnosi na diskriminaciju žena, iako se u pravilu odnosi na oba spola. Termin se, također, sve češće upotrebljava i za diskriminaciju homoseksualaca.

Pismo jasno osuđuje ponašanja poput silovanja ili zlostavljanja, i stavove poput požude ili zavisti. Ono uči da su i muškarac i žena “stvoreni na sliku Božju” (Post 1,26) i da u Kristu nema “muško i žensko” (Gal 3,28). Isus se prema muškarcima i ženama odnosi s punom ozbiljnošću, bez tračka diskriminacije. Rana crkva poznata je po tome što su u njoj aktivno sudjelovali i muškarci i žene, iako je vodstvo bilo većinom u muškim rukama. Kršćanska tradicija puna je zapisa suprotstavljanja eksplicitnom potlačivanju žena, npr. u ukidanju feredža, spaljivanju vještica i vezanju stopala. Žene obično čine veći postotak članstva u lokalnoj crkvi, uviđajući da vjera u Krista proizvodi pozitivnu samovrijednost i daje smisao životu.

No, kršćanska je tradicija također tolerirala i ozakonila društvene, kulturološke i zakonske prakse koje su išle u prilog muškarcima, npr. zabranu prava na osobno vlasništvo udanih žena, toleriranje nižih plaća za žene, ili nedozvoljavanje da žene vode više službi u crkvama. Neke feministice smatraju da je velika zastupljenost muških likova u kršćanskoj vjeri i službi prikazala kršćanstvo u najgorem slučaju kao patrijarhalno, a u najboljem kao paternalističko. Takvo postavljanje stavova u posljednjih nekoliko desetaka godina optužilo je kršćansku vjeru za seksizam.

Svi se kršćani slažu da postoje razlikovni aspekti bivanja muškarcem ili ženom, i da su oni jednako podobni i u potrebi za spasenjem Isusa Krista. Razlika je kako ti razlikovni aspekti funkcioniraju u praksi. Neki 1 Tim 2,11-14 i 1 Kor 11,1-16 tumače kao izvještaj da te razlike označavaju “poredak stvaranja” u kojem je uloga muškarca da vodi, a žene da slijedi. Ovaj pogled potvrđuje da su u Božjim očima muškarci i žene jednaki, ali da su im uloge u društvu i crkvi ograničene (obično izražene u ograničavanju vodstva na muškarce, a stvaranja doma i domaćinstva na žene). Drugi takvu podređenost žena pripisuju posljedicama pada (“prokletstvo” u Post 3,16). S tim je završeno u Kristu (Gal 3,26-29) i neće biti dio novog stvorenja: stoga takvim ograničenjima nema mjesta u Kristovu tijelu, iako različite doprinose svakog dijela tijela treba prihvatiti i podržati. Iako se u oba pogleda često koriste seksistički stavovi, mnogim je ženama nemoguće živjeti u zajednicama u kojima je zastupljen prvi pogled, s obzirom da on dovodi u pitanje njihovu čovječnost i kršćanski identitet.

Na seksizam se snažno pazi u govornim jezicima. Neki jezici uključuju spolno odredive zamjenice i riječi za muškarce i žene, neki spol koriste samo kao gramatičku odrednicu, dok drugi opet (uključujući engl.) nemaju spolno odredive termine. Donedavno se u engleskom jeziku koristila riječ čovjek za označavanje muških osoba i općenito ljudskih bića. Većina kršćanske tradicije izbjegavala je takvu dvostruku upotrebu u svom javnom izražavanju u molitvama, obično koristeći množinske zamjenice ili preformuliranje. Pismo, ipak, sadrži više mjesta gdje se upotrebljava jezik koji točno određuje spol na generički način: kako to prevesti i dalje ostaje pitanje, iako su ostvareni i takvi prijevodi (npr. the New Revised Standard Version, 1990). Većina će načiniti razliku između “konzervativne” politike u odnosu na prijevod Pisma, i “progresivne” politike u odnosu na upotrebu Pisma u molitvi, liturgiji ili propovijedanju. Posebni problemi tiču se psaltira, koji se koristi kao temelj dnevne molitve u mnogim tradicijama; ovdje razlika između prijevoda i upotrebe postaje jasno vidljiva.

Središnje teološko pitanje tiče se jezika o Bogu. Biblija opisuje Boga i u muškim i u ženskim izrazima, iako dominiraju muški izrazi, metafore i slike. Najpoznatiji izraz je nazivanje Boga Ocem. Ovo nikada nije apsolutno ime u kojem bi Bog bio identificiran kao ‘Otac’ (što je patrijarhat); to je više odnosni izraz (Bog kao Otac izraelskoga kralja i Otac Isusa Krista). Materinski glagoli i pridjevi koriste se za opisivanje Boga, iako rjeđe od očinskih izraza, i imenica ‘majka’ nikada se ne koristi za Boga (Iz 66,13). Osobno otkrivenje Boga događa se kroz Isusa, muškarca koji je za sebe izjavio da je “Gospodin” i “Sin Božji”. Boga se u kršćanskoj teologiji identificira u nazivu “Otac, Sin i Duh Sveti”. Iako je doktrina o Trojstvu bila formulirana u svrhu izbjegavanja bilo kakva doslovnog razumijevanja božanske slikovitosti i funkcionira radi potkopavanja hijerarhijskih shvaćanja Boga i ljudskog društva, ovo ime neminovno uključuje mušku terminologiju.

Neki stoga kršćansku tradiciju i biblijske tekstove iz kojih je ona formirana, vide kao seksističku, ozakonjujući mušku superiornost prikazivanjem Boga na muške načine. Drugi pretežnost muških slika vide kao odražavanje kulturoloških relativnosti; neki opet kao formulaciju protivnu pozadini grešnog stanja muške dominacije od vremena pada. Ova posljednja stajališta dozvoljavaju ispravak ove primijećene muške pristranosti naglašavanjem različitih uloga muškaraca i žena, ali potvrđivanjem jednakosti u biti i prilici za služenje. Konzervativniji kršćani prioritet muškarca u Pismu vide kao nastavak odražavanja asimetričnosti prirode stvarnosti, neumanjivu različitost muških i ženskih aspekata prirode. Sva stajališta odbijaju optužbe za poticanje ili usvajanje seksističkih stavova, iako priznaju da ni jedna tradicija nije prerasla seksizam. Svi su kršćani suočeni s izazovom seksizma načinom na koji oblikuju i izražavaju svoje osobne stavove kroz svoj etos, liturgijske tradicije, stilove biblijske egzegeze i strukture službe (službene i neslužbene).

Literatura: D. G. Bloesch, The Battle for the Trinity (Ann Arbor, MI, 1985); S. Clark, Man and Woman in Christ (Ann Arbor, MI 1980); M. Hayter, The New Eve in Christ (London, 1987); K. Keay (ur.) Men, Women and God (London, 1987); C. H. Sherlock, God in the Inside (Melobourne, 1991); P. Trible, God and the Rhetoric of Sexuality (Philadelphia, 1978); B. Wren, What Language shall I Borrow? (London and New York, 1989).