pokop i kremiranje, uz sahranjivanje u more, pokop (postavljanje trupla u zemlju) i kremiranje (spaljivanje trupla tako da ostane pepeo) načini su da se na častan način ukloni truplo pokojnika. Povijesne i kulturne promjene. Homerovi grčki heroji (poput budističkih svećenika i tibetskih lama) kremirani su kao znak velike časti. S druge strane, u drevnom su Egiptu tijela značajnih osoba balzamirana, kako bi se sačuvala za zagrobni život. Rim prvog stoljeća (poput Skandinavije u jedanaestom stoljeću, u vrijeme kad je tamo stiglo evanđelje) doživio je prijelaz od kremiranja prema ukopavanju. Budući da je kremiranje u Engleskoj zakonom priznato 1884., broj kremiranja je porastao, posebno od 1940. Godine 1988. u Velikoj Britaniji sedamdeset posto umrlih je kremirano, pedeset sedam posto u Švicarskoj, petnaest posto u SAD-u i jedan posto u katoličkoj Italiji (Davies, 6). Varijacije unutar zemlje kretale su se u odnosu prema razlikama među nacijama (u SAD-u: Nevada pedeset šest posto, Alabama dva posto) odražavajući tako različita iskustva društva (Walter, 2. pogl.). Mjesta sahrane, kako u gradu, tako i na selu, postaju “svetišta”. Engleska seoska (Edwards, 27), a isto tako i japanska ruralna groblja, dekoriraju se za posebne vjerske svečanosti (Walter, 197). Urbanizacija i sekularni modernizam ugrozili su onu blisku vezu između živih i njihovih mrtvih te između naše fizičke egzistencije i duhovnog značenja.
Pogrebi i kršćanski početci. Smrt nakon koje dolazi pokop (vjerojatno u obiteljsku grobnicu, Post 35,29) uobičajen je biblijski obrazac (npr. Post 35,20). Ne pokopati pokojnika značilo je uskratiti dostojanstvo (Nah 3,3; Otk 11,9). “Kremiranje” Šaula i njegovih sinova bilo je izuzetak (1 Sam 31,12), a spaljivanje tijela i kostiju smatralo se sramotnim zlodjelom. Čini se da su pokopi Lazara (Iv 11) i Isusa (Iv 19,38-42) slijedili uobičajeni postupak. Odgovornost najbližih rođaka za ukop pokojnika podređena je odgovornosti prema kraljevstvu Božjem (Lk 9,60). Stoga se i ne pokušava štovati mjesto gdje je pokopan Isus, budući da je njegovo uskrsnuće (kao i uskrsnuća vjernika) postalo usmjerujućom nadom (1 Sol 4,14a). Povijesna “slučajnost” da je Isus pokopan (i uzdignut u život), potkrijepljena sakramentima krštenja i Gospodnje večere (npr. Rim 6,1-4) predstavljala je čimbenik koji je već na početku prejudi cirao kršćanski stav prema ukopu. Prvi su kršćani ukapani zajedno (ponekad u blizini groba nekog mučenika), odražavajući na taj način solidarnost nove obitelji “u Kristu”.
Perspektive za pastoralni rad. 1. Konačnost smrti istaknuta je u trenutku spuštanja tijela u grob. Simbolizam ima važnu obrednu ulogu za ucviljene rođake. Međutim, u krematoriju tijelo pred sam čin spaljivanja obično iščezava iz vida odlazeći prema spalionici. Na taj način simbolizam uništavajuće vatre ostaje sakriven. Odgovaraju li tradicionalne pogrebne liturgije (namijenjene za pokope) ovome novom simbolizmu, pogotovo za vrijeme prigode ukapanja urne s pepelom? Cjelokupni postupak kremiranja može više podsjetiti na grčke ideje o besmrtnoj duši (Davies, 30-35) nego na kršćansku doktrinu o uskrsnuću tijela. Imajući to u vidu, Davies predlaže revidiranu liturgiju, premda i dalje neminovna ostaje dvosmislenost interpretacije tog čina (Walter, 282). 2. Osmrtnice u gradskim novinama i epitafi na seoskim grobljima također oslikavaju ovu nejasnost. Tri su uobičajena epitafa: “On uzima samo ono najbolje.”; “Dok se opet ne nađemo iznova sjedinjeni” i “Nek počiva u miru.” Sva tri epitafa pokazuju potrebu za razumijevanjem razloga zašto se dogodila smrt, nade u buduće sjedinjenje i (kršćanske) sigurnosti da mrtvi počivaju u miru – “u Kristu”. Ipak, takvo popularno mišljenje može previdjeti bit evanđelja, tako da se “sud”, zatim boravak “kod kuće” u prisutnosti Božjoj, pa čak i konačnost smrti (premda u sadašnjem trenutku u stanju usnulosti, 1 Sol 4,13; “groblje” na grčkom znači mjesto spavanja) zanemare. 3. Suočeno pred misterijom smrti, dušobrižništvo uključuje brižno čuvanje životnih uspomena i gledanje na nadu. Izbor između kremiranja i pokopa (uključujući pristup odgovarajućim informacijama te zaobilazeći bilo kakav strah od vatre, koji može utjecati na donošenje odluke) može se donijeti unaprijed. Time snagu možemo usmjeriti više na značenje smrti nego na samu formu.
Literatura: A. Billings, “Obituaries and Pastoral Care”, Con 1, 1989, str. 25-39; D. J. Davies, Cremation Today and Tomorrow (Bramcote, Nottingham, 1990); D. L. Edwards, Christian England, vol.1 (London, 1989), str. 27, 50; T. Walter, Funerals and How to Improve Them (London, 1990).
izradio