pobačaj je emotivno pitanje. Različiti opisi istog čina imaju različite emotivne sadržaje. Čišćenje maternice zvuči potpuno drukčije od “struganja bebe”. Spontani se pobačaj razlikuje od ljudske intervencije kod okončanja trudnoće. Takva intervencija može biti pomoću lijekova ili kirurškim zahvatom. Neka kontracepcijska sredstva, primjerice, spirala i lijek RU486, izazivaju pobačaj i izbacuju oplođena jajašca. S rimokatoličke perspektive svaka je kontracepcija neprirodna, čak i ona koja onemogućava oplođivanje. U mnogim je zemljama pobačaj legalan pod posebnim okolnostima.
Uobičajeno se traži dopuštenje najmanje dvojice liječnika i određuje se vremensko razdoblje, npr. dvadeset četiri ili dvadeset osam tjedana, kao gornja granica za legalno izvršenje pobačaja. Dobna se granica razlikuje, a u Indiji može biti do četrdeset tjedana. Posebni se uvjeti često odnose na rizik po život majke, na njezinu društvenu i psihičku dobrobit, psihičku i ekonomsku dobrobit ostale djece te kad se smatra da je fetus abnormalan. Ovo posljednje će se više razvijati s mogućnošću boljeg dijagnosticiranja prirođenih abnormalnosti. U takvim slučajevima, pobačaj sprečava patnju poremećenog pojedinca i patnju obitelji ili skrbnika. Iako je ovo djelomice točno, nameće se drugo stajalište prema ljudskom dostojanstvu, npr. da hendikepira nost ili poremećaj čini život nedostojnim življenja i dovodi u pitanje društveno stajalište o tome što je normalno.
U mnogim je zemljama liječnicima dopušteno legalno vršenje pobačaja. Liječnici i medicinsko osoblje mogu se pozvati na klauzulu priziva savjesti i odbiti sudjelovanje u pobačaju. Legalizirani pobačaj stvara veliki problem liječničkoj zajednici i mnoge je odvratio od toga da postanu specijalisti u porodiljstvu i ginekologiji. U praksi je to legalno dopuštenje postalo gotovo pobačaj na zahtjev i liječnici imaju poteškoće s odbijanjem zahtjeva za pobačaj.
Izbor riječi kojima se opisuje život zametka može nam pomoći. Neki govore o embrijima (potencijalnim ljudima) nasuprot fetusu (ljudima s potencijalom). Dio krivice za ovakvo podvajanje izaziva neslaganje o tome kada počinje život. Prema nekima on započinje kod oplođenja, kada se sperma i jajašce sjedine te se stvori puni genetski potencijal, no mogućnost spajanja i gubitak od preko četrdeset posto oplođenih jajašca tijekom normalnoga mjesečnog ciklusa bez ikakve naznake o trudnoći navode se kao dokaz protiv ovoga. Istraživači u embriologiji i neplodnosti koriste četrnaest dana kao točku za prekid eksperimentiranja na embrijima jer smatraju da se dotada osoba toliko oblikovala da može osjetiti bol. Implantacija, kada se oplođeno jajašce prilijepi uz stijenku maternice, sljedeća je opcija koja omogućava upotrebu spirale, za koju mnogi tvrde da je osnovna za kontrolu populacije u Trećem svijetu, gdje je i najdjelotvornije kontracepcijsko sredstvo. Neki smatraju da život počinje oživljavanjem, tj. onda kad se dijete počne kretati u maternici, ili u trenutku kad ima dobar izgled za život, kad visoka medicinska tehnologija može očuvati život. Liječnici prihvaćaju dobar izgled za život ili sposobnost za život kao točku kada pacijent jasno pripada u liječnikovu odgovornost. Napretkom unutarmaternične kirurgije ne samo da će se granica nastaviti smanjivati s dvadeset četiri na dvadeset jedan tjedan, već će postati upitna razvojem genetičkog inženjeringa i manipulacije. U praksi, mnogi liječnici prihvaćaju razvojni život nerođenoga, priznajući da nam fetus svojim razvojem postavlja još veći zahtjev. Kad je sposoban za život, fetus se može smatrati pacijentom za kojega treba brinuti na isti način kao i za majku. Drugi, međutim, predlažu rođenje, tvrdeći da izvještaj u Postanku povezuje život s dahom Božjim, a neki tvrde da je potrebno istinski neovisno postojanje prije nego što dobijemo ljudski život u punini. Ovo stajalište za definiranje ljudskog života uzima pokrete i posjedovanje određenih temeljnih sposobnosti. Suvremena rasprava odbacuje svaki razgovor o udahnjivanju duše, što je tradicionalna osnova za pokazivanje vrijednosti života fetusa. Odluka o trenutku oživljavanja i navodne razlike između muškog i ženskog udahnjivanja duše čine tradicionalno stajalište teško prihvatljivim u sekularnom društvu. Čak i ako se možemo složiti o tome kada počinje život, to samo po sebi neće riješiti dilemu oko vrijednosti uključene u ili vezane uz život u svim njegovim etapama.
Čini se da je srž rasprave oko pobačaja odluka između prava majke i prava djeteta. Stoga status djeteta ima značajnost u određivanju njegovih prava. Zakonske odluke o nasljeđivanju in utero, i priznavanju ozljeda prilikom incidenata koji su se dogodili in utero, čini se da priznaju kako fetus ima zakonska prava. Nasuprot tomu, ženski pokret izričito tvrdi da svaka žena ima pravo činiti što god želi sa svojim vlastitim tijelom. Teško je prihvatiti takve tvrdnje zato što društvo ograničava slobodu i autonomnost svim svojim članovima ograničavanjem onoga što ljudi mogu učiniti sa svojim tijelima. Zakoni o pojasevima u autu, motociklističkim kacigama, pornografiji i prostituciji sadrže takva ograničenja. Manja je tvrdnja da u situaciji sukoba interesa, prava žene trebaju imati prednost nad pravima oca ili djeteta. Sudovi su uglavnom skloniji majci, a ne ocu ili fetusu. Ovo opravdava rijetku pojavu pobačaja fetusa kada je ugrožen život majke. Još uobičajenije, u situaciji zlodjela ili incesta, pobačaj je zakonski opravdan na temelju ženinih prava ispred prava fetusa. Oni koji se protive pobačaju naglašavaju potrebu zaštite nedužnoga i načelo svetosti života.
Kršćanska perspektiva
Načelo svetosti života jasno je ustanovljeno u Postanku 9 i u Deset zapovijedi. Stari zavjet prikazuje Boga kao onog koji dopušta i traži oduzimanje ljudskog života u vrijeme rata i smrtnu kaznu za određena zlodjela. Neki to smatraju opravdavanjem ubijanja krivih a ne nedužnih; drugi kao osnovu za dosljednost, “neobrubljenu odjeću” svetosti života u svakoj situaciji. Biblija u cjelini jasno tvrdi da život dolazi od Boga kao njegov dar i da njemu odgovaramo za ono što činimo sa svojim i životima drugih ljudi. Takva odgovornost znači da ćemo svi odgovarati pred njegovim prijestoljem suda za svoje postupke i propuste djelovanja. Stoga, svako i bilo koje oduzimanje života najozbiljnija je stvar i traži opravdanje pred Bogom. Neki tvrde da u palom svijetu moraju postojati situacije kad će biti zlo što god učinili. Prema tome, u krajnostima, oduzimanje života može biti “manje od dva zla”, no i dalje ostaje zlo koje treba priznanje i pokajanje. Ovo se može reflektirati u Izlasku 21,22-23, gdje se podvlači razlika između gubitka ženina života i života bebe kao rezultat nesretnog slučaja. U prvom slučaju, zakonski zahtjev je život za život, dok se u slučaju života fetusa traži novčana kazna. Iako egzegetski nejasno, u najboljem slučaju ovo pokazuje razliku između fetusa i potpuno razvijenoga ljudskog života, no time se ne opravdava pobačaj. Zapravo, jasno se smatra prijestupom koji traži naknadu, bilo da se radi o smrti zbog nesretnog slučaja ili kao u suvremenom pobačaju gdje je smrt namjerna.
Poziv proroka Izaije i Jeremije dok su još bili u utrobi i detaljan opis života fetusa opisan u Psalmu 139, nude jasnu sliku Božjeg zanimanja za prisno druženje s ljudskim bićima još i prije začeća. Iako nema dvojbe o Božjoj ulozi u stvaranju života, svi su ovi odlomci napisani iz perspektive osvrtanja psalmista i proroka unatrag. Sav je njihov život bio u Božjoj ruci, a oni su svjedoci toga. Hoćemo li moći pogledati naprijed od svakog embrija do osobe koja će od njih nastati, kada bi sve bilo izjednačeno i ne dogodi se ništa drugo, manje je izvjesno.
U Novom zavjetu, poslije javljanja Gabrijela Mariji, tek zatrudnjela Marija odlazi u posjet Elizabeti koja je u šestom mjesecu trudnoće. Ona opisuje kako je dijete u utrobi (Ivan Krstitelj) zaigralo zbog dolaska majke Spasitelja (Lk 1,39- 45). Čini se da ovo ukazuje na svjesnost Ivana kao fetusa i fetusni identitet i Isusa i Ivana. Ovdje je, također, važno osvrtanje unazad jer liječnik Luka bilježi što se dogodilo onima koji su poznati kao Ivan Krstitelj i Isus. Prijeporno je može li projekcija unaprijed ili poopćenje iz tako jedinstvenog, dvostruko čudesnog događaja sama po sebi opravdati visoko stajalište o fetusu.
Rana crkva čvrsto je ustrajala u zaštiti nerođenoga i nepovredivosti fetusa. Suvremena se rasprava nastavlja, a iako se kršćani neće u svemu složiti, slažu se oko središnje potrebe očuvanja načela svetosti života i ograničenja zamisli da su ljudi slobodni ugađati sebi s obzirom na svoje vlastito tijelo bez obzira na učinak kod drugih. Ovo nije patrijarhalno nametanje već prepoznavanje potrebe za zaštitom povredivoga. Pobačaj je u katoličkoj zajednici u nekim slučajevima bio opravdan na osnovi argumenta o dvostrukom učinku. Ako je cilj operacije (npr. pobačaj) spasiti život majke, tada su učinak i namjera moralno prihvatljivi; drugi ili dvojni učinak je smrt djeteta. Iako još uvijek krajnje odgovoran, ako je liječnikova primarna namjera bila sačuvati život žene i ako nema alternative, tada se liječnik može smatrati moralno opravdanim zbog okončanja života fetusa.
Suvremena pitanja
Porastom tehnološkog i genetičkog napretka nastavit će rasti problemi u tom području. Danas je uobičajena selektivna redukcija, gdje se uništavaju zdravi umetnuti embriji kako bi se izbjegla višestruka začeća kod liječenja neplodnosti. Upotreba fetusnog tkiva pobačenih zametaka podiže moralna pitanja o integritetu fetusa i o tome tko bi trebao dati dopuštenje za takav rad, ako ga uopće treba dopustiti. Neki ovo smatraju sredstvom donošenja određenih dobrih rezultata iz loše situacije, dok drugi to smatraju “igranjem Boga” i umanjivanjem vrijednosti i integriteta ljudskog života. Porastom naših mogućnosti mjerenja i utjecanja na život fetusa rast će i te moralne dileme. Kršćani moraju imati na umu da su iza tih dilema stvarni ljudi koji su suočeni s neželjenom trudnoćom, podizanjem hendikepiranog djeteta ili podnošenjem dugotrajnih posljedica silovanja ili incesta. Potreba pružanja istinske pomoći neudanoj majci, majci koja već ima veliku obitelj i nedostatna sredstva za uzdržavanje, roditeljima hendikepirane djece i onima koji su doživjeli zlodjelo, treba biti dio kršćanskog odaziva bez obzira na naš stav prema pobačaju. Takva briga u ljubavi može uvelike smanjiti broj pobačaja. Isto tako, kršćani moraju razmisliti o svojoj odgovornosti u društvu gdje se ljudski život malo cijeni. Ispravno je pitati se kakvo smo društvo postali kada se ljudski život smatra potrošnom robom; nismo li svi tada ranjivi? Proročko proklamiranje načela svetosti života mora se uskladiti s brigom za one koji ne prihvaćaju i ne mogu prihvatiti taj standard. Mora se pokazati praktična pomoć s praktičnim alternativama. Rečeno političkim rječnikom, kršćani u demokraciji slobodni su raditi na promjeni zakona koji se tiču pobačaja i uvjeravati društvo u štetnost abortusa na zahtjev. Nemaju pravo nametati društvu svoju moralnost. To stvara napetost kršćanima koji su političari i zakonodavci. Odbijaju li prihvatiti išta manje od ideala u koji vjeruju, ili su spremni raditi u kompromisnom procesu na smanjenju uvjeta i dopuštene granice za pobačaj te na taj način suzbiti zakon o abortusu putem niza ograničenja? Sudjelujući u zaustavljanju zla u pluralističkom društvu, mnogi će smatrati da je spašavanje nekolicine bolje nego ne spasiti nijednoga i da će s vremenom znanost pokazati integritet ljudskog života od njegovih najranijih stadija.
Literatura: D. Cook, The Moral Maze (London, 1992); R. F. R. Gardner, Abortion: The Personal Dilemma (Exter, 1972); O. O’Donovan, Begotten or Made? (Oxford, 1984).
izradio