medijska etika, svijet masovnih komunikacija pokriva različite medije: od knjiga, novina, časopisa, radija, televizije, kina, ploča, CD-a do rastućeg broja različitih kompjutora i interaktivnih vizualnih i taktilnih sustava. Mediji kontroliraju i procesuiraju masu informacija te osiguravaju obrazovanje i znanje, kao i zabavu. O prirodi različitih medija postavljaju se etička pitanja. Utjecaj vizualnog i slika koje donosi, kao i nove mogućnosti stvorene oblicima “virtualne stvarnosti”, koji nam omogućavaju sudjelovanje i iskustvo, iako smo samo gledatelji, rađa osnovna pitanja o zlouporabi i nužnoj kontroli.
Ono na što se najviše obraća pozornost je centraliziranje istine, opasnost od manipulacije, pojednostavljivanja ili izvrtanja istine kako bi se uklopila u medije, dozvoljeno vrijeme, namjere producenata ili želje vlasnika postaje. Velika različitost medija i razlike u prezentiranju istih vijesti ili emisije, vjeru u medije svode na izgovore o pristranosti medija i manjak objektivnosti.
Svrha medija trebala bi biti da informira, obrazuje ili zabavi. Granice koje odgovaraju toj svrsi dopuštajući gledatelju / slušatelju / čitatelju slobodu vlastite prosudbe, od osnovne su važnosti. Važno je vidjeti žele li mediji samo pokrenuti i oblikovati javno mišljenje ili ga samo odraziti. Kod političkih i moralnih pitanja, to može voditi do prebivanja moći u rukama manjine, neizabranih i nereprezentirajućih vlasnika medija. Zakon želi kontrolirati medije, balansirajući oko potrebe za slobodom medija i zaštite ranjivih u smislu optužnica i kleveta. Za upadanje u privatnost može se podići tužba, a na sudu, izvještavanje ili restrikcije u smislu “šutnje” zaštićuju nevine, kao kad se zaštićuje anonimnost žrtava silovanja. Vlade “ušutkuju” medije kad se radi o pitanjima od nacionalne sigurnosti.
Oni koji rade u medijima ili za njih mogu se suočiti s moralnim problemima oko konflikata interesa, što može utjecati na njihovu objektivnost i sposobnost da izvještavaju točno i pravedno. Upletenost s “izvorom novosti” ili pritisak od strane nadređenoga da se neka tema izbaci ili doda, može stvoriti probleme.
Utjecaj medija na društveni i politički život stvara moralno pitanje o tome kako daleko mogu podupirati ili preispitivati status quo. Na političke kampanje jako utječe televizija, s naglaskom na “djeliće zvukova”, politika osobnosti i mogućnosti (prilike) za fotografiranje.
“Ulični mediji” krivi su za postavljanje stupica, tako što stvaraju okolnosti i prisiljavaju pojedince da djeluju na kriminalni ili napadački način. Tu se može povući paralela i s “novinarstvom-čekovne-knjižice”, koje kupuje priče te je u opasnosti stvoriti “puno vike ni za što”, dok se oslanja na pohlepu i ranjivost ljudi. Mediji često pate od stvaranja vlastitih pravila, kao npr. u životno opasnim situacijama, gdje se činjenice o otmici ili detalji nekoga drugog zločina moraju prešutjeti. Upotreba neimenovanih izvora stvara pitanje o tome kako se uopće došlo do informacije. Pitanja potkupljivanja i nagrada za obavljeni posao tiču se morala.
Vlasti također mogu zloupotrijebiti medije i tražiti cenzuriranje informacija. Društvo svoje poglede na to izražava zakonom i njegovim osnaživanjem, ali sekularna društva duboko su podijeljena oko pitanja slobode pojedinca da stvara ili gleda pornografiju, i potrebe da kontroliraju eksplicitne seksualne i nasilne materijale. Dio njihove zabrinutosti tiče se njihova utjecaja na ranjive i mlade. Neslaganja postoje i oko toga gdje je granica kad ljudi postaju tvrdi i neosjetljivi te počnu imitirati što vide i to ih stimulira. Mediji često koriste pravilo “neprikazivanja tih sadržaja prije devet navečer”, a sadržaji se odnose na seksualne i nasilne scene te psovanje. Različiti “čuvari” gledatelja, te nacionalni autoriteti u stvaranju pravila emitiranja, suočavaju se sa žalbama javnosti protiv medija, iako kazne često uopće nisu efektivne.
Reklamiranje istine, pretjerivanja, stvaranja slika i pogrešnog prikazivanja moralna su područja gdje isti autoriteti poduzimaju konstantne mjere kako bi održali visoke standarde integriteta.
Kršćani se usredotočuju na važnost istine kao dio Božjih zahtjeva i zapovijedi za čovječanstvo, kao i za istinu, koja se u potpunosti izrazila u Kristu. Briga za utjecaj medija na ranjive i djecu mora se slagati s nemirom kad se gledaju slike žena i portretiranje njihovih osobnosti, kao i rasnih grupa te starijih osoba. Način na koji reklamiranje stvara zahtjeve i vodi do rastućeg duga u potrošačkom, sebičnom društvu, otkriva moć medija u stvaranju i osnaživanju vrijednosti. Te vrijednosti moraju biti eksplicitne, te ih se mora testirati i vidjeti slažu li se s vrijednostima koje imaju kršćani i žive ih (Fil 4,8).
Literatura: J. R. Bittner, Mass Communication (Englewood Cliffs, NJ, 1983); L. Thayer (ed.), Ethics, Morality and the Media (New York, 1980).
izradio