hula, kleveta ili uvreda, posebice ona koja škodi Božjoj slavi i časti; suprotno od slavljenja ili blagoslivljanja Boga. Židov je mogao huliti Boga izravno vrijeđajući “Ime” ili neizravno, razmećući se Božjim zakonom (Br 15,30), ali u svakom slučaju huljenje, kao idolopoklonstvo (najveće huljenje, Iz 65,7; 66,3; Ez 20,27), bilo je kažnjivo smrću kamenovanjem (Lev 24,10-23; 1 Kr 21,9.10). U Novom zavjetu huljenje se pojavljuje u svom širem smislu kao i u svom specifičnom religioznom smislu jer su i ljudi klevetani (Rim 3,8; 1 Kor 10,30; Ef 4,31; Tit 3,2). Ipak, najčešći oblik huljenja u Novom zavjetu je huljenje Boga. Boga se može izravno vrijeđati (Otk 13,6; 16,9), njegova Riječ može biti ismijavana (Tit 2,5), ili njegovo otkrivenje i nositelj otkrivenja izrugivani (Mojsije u Dj 6,11; Pavao u 1 Kor 4,12.13). Kad je Isus opraštao grijehe (Mk 2,7), bio je optužen za huljenje na temelju toga da on, budući da je čovjek, čini sebe Bogom (Iv 10,33-36). Ista optužba bila je temelj njegove osude na suđenju (Mk 14,16-64) jer je Veliko vijeće osudilo njegovu tvrdnju da je Krist kao pogrdu Boga. Prvo huljenje za pisce Novog zavjeta bilo je izrugivanje Isusa (Mt 27,39; Mk 15,29; Lk 23,39), koje se nastavlja kroz progonitelje crkve koji ismijavaju izričaj kod krštenja “Isus je Gospodin” (Jak 2,7) ili pokušavaju prisiliti kršćane da ga prokunu (usp. Dj 26,11).