etika, istraživanje moralne prirode čovječanstva kako bi se otkrile odgovornosti pojedinca i kako ih ispuniti. Etika je potraga za istinom, ali je različita od ostalih studija po svojoj brizi za primjenjivanjem otkrivene istine na ponašanje. Nije jednostavno opisna nego i propisna.
Etičko istraživanje može se podijeliti na filozofsku, teološku i kršćansku etiku. Filozofska etika traži pravila iz prirodnog razuma i privremenog postojanja. Teološka etika obrađuje što se može postići iz uvida u neku religijsku zajednicu. Kršćanska etika je kršćanski oblik teološke etike. Važe ljudske moralne obveze u svjetlu prepoznatljivog otkrivenja u Isusu Kristu (Heb 1,1-2).
Isto tako česta je razlika između osobne i društvene etike, iako je to donekle varljivo jer su ljudi društvena bića i svaki postupak ima društveni značaj. Kako god, društvena etika obrađuje moralna promišljanja koja se tiču našega skupnog identiteta dok se udružujemo i uspostavljamo društvo. Razlika nas podsjeća da etika ne uključuje samo kako se ljudi odnose jedan prema drugome, već i kako se grupe odgovorno udružuju. Etičko istraživanje je misaona aktivnost i kao takva ljudska i pogrešiva. Ni jedno vjerovanje pojedinca ili grupe po pitanju otkrivenja Boga ne smatra se iscrpnim ili sveobuhvatnim. Obilježja života mijenjaju se s vremenom, tako da neprestano moramo vagati primjenu istine prema sadašnjim situacijama. Također postoje međukulturalne prepreke koje moramo nadvladati u razumijevanju obveza unutar određenog okvira. Obično se o savjesti govorilo kao o etičkoj sposobnosti, ali ovo se sve manje koristi. Pojedinac donosi odluke, ne samo u vezi sa strogo pragmatičnim stvarima, već u vezi s onim što opaža kao pravo i primjereno.
U teološkoj etici kao pravilo, a posebice u kršćanskoj etici, važnija je “veća odredba”. Vjersko predanje pojedinca ima prednost pred obvezom prema ljudskim vlastima, koliko god ovo drugo bilo zakonsko. Čovjek mora slušati Boga više nego čovjeka (Dj 4,18.19). U svakom slučaju, svoju odgovornost vidimo u okviru potpunog ideala.