eshatologija (grč. eschatos, posljednji i lógos, riječ, govor), doktrina o posljednjim stvarnostima, vezano uz ljudsku smrt,uskrsnuće, sud, život poslije smrti ili poslije svršetka svijeta. U ovom posljednjem smislu, eshatologija je ponekad ograničena na apsolutni kraj svijeta, izostavljajući velik dio onoga što uobičajeno spada u okvir tog izraza. Biblijski koncept vremena predviđa ponovljivi model događaja u kojima božanski sud i otkupljenje djeluju međusobno do Božjega konačnog, potpunog očitovanja. Eshatologija, prema tome, može označavati ispunjenje Božje svrhe, bilo da se podudara sa svršetkom svijeta (ili povijesti) ili je pak konačno ispunjenje i označava razdoblje u otkrivenom modelu njegove svrhe.
Individualna eshatologija u Starom zavjetu. Nejasno postojanje poslije smrti razmatra se u većem dijelu Starog zavjeta. Jahvine su hvale ostale neispjevane u šeolu, za koji se općenito smatralo da je izvan Jahvine jurisdikcije (Ps 88,10-12; Iz 38,18). Povremeno se pojavljuje zapis koji pruža više nade. Prema Ps 73,24-26 i 139,7-8, onome tko u životu hoda s Gospodinom, ni u smrti neće biti uskraćena njegova prisutnost.
Nada o uskrsnuću naroda još se ranije izražava negoli ona o uskrsnuću pojedinca. U Ezekielovu viđenju doline suhih kostiju, gdje božanski dah udahnjuje novi život u trupla, govori se o Izraelovu uskrsnuću (Ez 37,11). Progonstvo mučenika za vrijeme Antioha Epifana nadi u uskrsnuće dalo je silan zamah. Otada je vjerovanje u buduće uskrsnuće, barem pravednih, postalo dio ortodoksnog židovstva, osim među saducejima koji su tvrdili da brane staru religiju protiv farizejskih novotarija. S ovim novim naglaskom ide i strože razlikovanje između posmrtne sudbine pravednih i grešnih, u raju i geheni.
Svjetska eshatologija u Starom zavjetu. Psalmisti i proroci prepoznali su da, iako je Jahve bio kralj, stvarnost nije dosegla njegov ideal. Gospodnja suverenost bila je neadekvatno prepoznata, no jednoga će dana napetost između ideala i stvarnosti biti riješena; u dan Gospodina, njegovo će gospodstvo biti univerzalno priznato, i cijela će se zemlja napuniti spoznaje Gospodnje (Iz 11,9; Hab 2,14). Njegovo je djelotvorno priznanje kao “kralja nad svom zemljom” u Zah 14,3-9 prikazano kao vidno očitovanje Boga.
Budući da je nestalo sreće u Davidovoj kući, jasno se pojavio lik budućega davidovskog kralja u kojem će se ispuniti obećanja dana Davidu, a iščezla slava ranijih vremena obnovit će se i biti nedostižna (Iz 6-7; 11,1-10; 32,1-5; Jr 23,5-6; 33,14-22; Am 9,11-12; Mih 5,2-4). Drugi oblik eshatološke nade pojavljuje se u Danielu. Vječna i sveopća vlast dat će se u posljednjim danima “nekome sličnom Sinu čovječjem” koji se povezuje, ako ne i poistovjećuje, sa “svecima Svevišnjega” (Dn 7,18.22.27).
Novozavjetna eshatologija. Starozavjetna eshatologija gleda naprijed u nadu i obećanje. Novi zavjet dodaje nadi prevladavajuću notu ispunjenja u Isusu. Svojom je mukom i uskrsnućem Krist iznova stvorio svoj narod za novu nadu (1 Pt 1,3) zato što je donio vječni život (2 Tim 1,10). Isusova propovijed u Galileji, sažeta u Mk 1,15, potvrđuje ispunjenje Danielova viđenja (Dn 7,22). U jednom je smislu kraljevstvo bilo prisutno u Isusovoj službi (Mt 12,28; Lk 11,20). U drugom smislu ono je buduće. Isus je učio svoje učenike da mole “dođi kraljevstvo tvoje” (Lk 11,2). U tom će smislu doći “sa silom” (Mk 9,1) – događaj raznoliko povezan s uskrsnućem Sina čovječjega ili njegova dolaska “s velikom silom i slavom” (Mk 13,26).
Prema apostolskom učenju vječni se život može uživati sada, iako njegovo najljepše doba čeka buduće ispunjenje. Kristova smrt i uskrsnuće pokazali su novu fazu u kraljevstvu, u kojoj su oni koji vjeruju u njega već uskrsli s njim, iako su još uvijek na zemlji u smrtnome tijelu. Postoji jedno neodređeno razdoblje između Kristova uskrsnuća i paruzije (ponovnog dolaska); tijekom toga intervala doba koje dolazi poklopit će se sa sadašnjim dobom.
Kršćani duhovno žive u “mutnom vremenu”, iako žive privremeno u “ovome vremenu”; kroz Duha Božjega koji prebiva u njima, posjeduju život uskrsnuća u očekivanju. To se stajalište naziva “ostvarena eshatologija”. No ostvarena eshatologija Novoga zavjeta ne isključuje eshatološko ispunjenje koje dolazi.
Zaključak. Isusova upotreba starozavjetnog jezika ne može se ograničiti na značenje tog jezika u njegovu izvornom kontekstu. Vjerojatno je unaprijed ukazao na svoj ponovni dolazak na zemlju, ne samo da bi očitovao svoju slavu, već da bi ju podijelio sa svojim narodom, koji će na njegov glas ustati iz mrtvih. Kad se ispunjenje koje njegov narod iščekuje opisuje kao njihova “nada slave”, misli se na njihov udio u Isusovoj slavi uskrsnuća. Tu nadu zapečaćuje (Ef 1,13-14.18-21) i održava Duh svojom prisutnošću (Kol 1,27).
Postoji napetost između “već” i “ne još”, no uzajamno je bitno. Prema riječima proroka na Patmosu, zaklano je Janje svojom smrću izvojevalo konačnu pobjedu (Otk 5,5), no njezin konačni ishod, u slavi i sudu, leži u budućnosti (Otk 22,12). Činjenica da sada vidimo Isusa “ovjenčana slavom i čašću”, dovoljno je jamstvo da je Bog “sve podložio pod noge njegove” (Heb 2,8-9). Njegov narod već ima udio u njegovu uskrslom životu, a oni koji ga odbacuju “već su osuđeni” (Iv 3,18). Prema Ivanu, sud svijeta podudara se s mukom Isusovom (Iv 12,31); a ipak, predviđeno je buduće uskrsnuće za sud kao i uskrsnuće za život (Iv 5,29). Neka pitanja, kao što je kronološki odnos paruzije i velike nevolje u Mk 3,19, pojava Bezbožnika u 2 Sol 2,3-8 ili tisućljetno kraljevstvo u Otk 20, odnose se na pažljivu egzegezu određenih odlomaka, a ne na pouzdanost njihova učenja, koje se može sažeti u riječima: “Isus Krist naša nada” (1 Tim 1,1).
izradio