dug

dug je obveza plaćanja prethodno preuzetih dobara, usluga ili novca. Biblija ulaženje u osoban dug (ne komercijalni dug) jasno obeshrabruje, iako ne zabranjuje. Većina biblijskih tekstova o dugu usredotočuje se na odnos između bogatih vjerovnika i financijski slabih dužnika, ali Pismo također govori i protiv upotrebe ‘posuđenih’ sredstava u svrhu povećanja nečijega životnog standarda (Hab 2,6-8). Kao što Bog želi da ljudi budu slobodni od grijeha (1 Iv 2,1-6), također želi da njegov narod bude slobodan od duga (Pnz 15,1-2). I grijeh i dug zarobljavaju i uništavaju ako se od njih ne oslobodi. Važnije stvari po pitanju duga su:

1. Trajanje duga. Ako se smatra neophodnim ući u osoban dug, koliko bi on trebao trajati? Zakon je postavio ograničenje od sedam godina za dug (Pnz 15,1-11; 31,10-11). Zapravo, “sedme godine” su i bile postavljene po čitavoj zemlji kao vrijeme za otkazivanje dugova. Otkazivanja su se trebala obaviti tijekom Blagdana sjenica (Pnz 31,10). Ovo je bilo vrijeme veselja za sav narod jer su svi bili oslobođeni tereta duga. Ove su upute po pitanju duga bile upućene vjerovnicima, a ne dužnicima, jer su oni bili u poziciji financijske moći. U ovakvom poretku stvari, vjerovnik je znao da će, ukoliko posudi sumu novca koja se najvjerojatnije neće moći vratiti do godine otkazivanja duga, preostali dug morati oprostiti. Ovo je zahtijevalo od vjerovnika da se pobrine za dugoročnu korist onih koji su u financijski lošem položaju. Ovaj princip obveze bogatih i moćnih da se brinu za dugoročnu korist slabih i potrebitih provlači se kroz sva područja biblijskih poučavanja, ne samo na odnos vjerovnika i dužnika (Izr 29,7; 31,8-9: Jr 5,8).

Jesu li ovi starozavjetni financijski principi (sedmogodišnje ograničenje za dug; otpuštanje svih dugova neplaćenih u sedam godina; financijski jaki ljudi obvezni pomagati financijski slabima) praktični ili korisni u suvremenom društvu? Oni su danas jasno zanemareni, a naši bi dugovi i postotak primanja korišten za pokrivanje dugova bili puno manji kada bismo koristili Božju mudrost. Zanemarujemo ih na svoju vlastitu štetu.

2. Zapovijedi o davanju i posuđivanju. Bog nas poziva i na “davanje” i na “posuđivanje” svojim bližnjima (Mt 5,42; Lk 6,30-35). Kada trebamo dati, a kada posuditi? Dajemo onima koji imaju legitimnu vlast tražiti naš novac. Naprimjer, poreznici imaju to pravo (Rim 13,5-7). Trebamo davati onima koji su u trenutnoj, gorućoj potrebi – gladnima, golima i kojima je hladno (1 Iv 3,16-18). No, postoje vremena kada je posuđivanje, a ne davanje, izraz iskrene ljubavi nekome u potrebi (Pnz 15,7-8; Lk 6,30-35). Svakome je dugoročni interes razvijati odgovornost i obveze koje idu uz nju, kako za vlastitu korist, tako i za korist onih koji ovise o toj osobi. Posuđivati potrebitom, za koga ne postoje realne šanse da vrati dug, postavlja čin posuđivanja (bez očekivanja da se dug vrati) kao čin iskrenog milosrđa. Ovim činom primatelji su sposobni zadržati svoje samopoštovanje i razumjeti osnovnu istinu da je potrebno, ako je ikako moguće, brinuti za sebe. Taj im čin dozvoljava da potvrde svoju želju i nadu za ispunjavanjem svojih obveza. Onome koji posuđuje dozvoljava da oponaša Boga koji prašta naše dugove, kao što se i od nas očekuje da opraštamo svojim dužnicima (Mt 6,12-14; 18,21-35).

3. Jamčenje za povrat tuđeg duga. Ponekad od nas prijatelji ili poznanici traže da im budemo jamci kako bi ostvarili kredite. Bi li osoba trebala prihvatiti ulogu jamca i potpisati otplatu duga za korist neke druge osobe? Pismo proviđa jasna i izravna upozorenja da se to ne čini, npr. „Ne budi među onima… koji jamče za dugove …ako nemaš čime nadoknaditi, zašto da ti oduzmu i postelju ispod tebe?“ (Izr 22,26-27; v. 11,15). Razlozi za oprez ipak su dublji od potencijalnoga financijskog gubitka. Odnos između dužnika i jamca biva uvjetovan pri ulasku u takav financijski dogovor. Loš završetak vrlo lako može narušiti do tada prijateljski odnos. I, konačno, nesposobnost prvotnog dužnika da si sam osigura kredit jasan je dokaz da ta osoba još nije spremna samostalno nositi takav financijski rizik. Dužnici u tim situacijama pokušavaju prijeći vlastite trenutne financijske sposobnosti.

4. Obveza vraćanja dugova. Postoji li moralna obrana za objavljivanje bankrota dužnika? Ne postoji ukoliko dužnik zauzme takav stav od trenutka kada primi novac, smatrajući da u slučaju financijske krize neće morati vratiti novac jer je moguće obvezu izbjeći na bankrotnom sudu. Traženje dobrovoljnog bankrota pod civilnim zakonom nije propisano u Bibliji. No, ona nas upućuje da oslobođenje duga tražimo izravno od onih od kojih smo i tražili zajam, ako je potrebno (Ps 6,1-5). Pravednici daju svoju riječ i poštuju ju, čak i kada to znači osobnu povredu (Ps 15,4). Pismo posuđivanje i nevraćanje duga naziva pokvarenošću (Ps 37,21). Pretpostavimo, ipak, da kreditori dovedu dužnika do nedobrovoljnog bankrota, i sud, nakon svih razmatranja, proglasi dužnika slobodnim od plaćanja svih dugova. Je li kršćanin u takvim situacijama i dalje moralno dužan vratiti dug? U takvoj situaciji vraćanje zakonski otpuštenog duga snažno je svjedočanstvo nevjernom svijetu o integritetu dužnika, i dok to čini, kršćanin odražava Božji nepromjenjivi karakter koji drži svoju riječ u svim okolnostima (Br 23,19; Tit 1,2; Heb 6,13-20). Nismo li pozvani biti poput svoga nebeskog Oca?

5. Proračunato posuđivanje. Svi jet nam kaže da je posuđivanje dobro, posebice ako ćemo od toga profitirati. No, moralno je to dvojbeno: a) posuditi novac koji nije potreban i trošiti ga s nadom da će ga se kasnije vratiti u jeftinijim monetarnim jedinicama (npr. inflacijom) ili b) planirati prodaju stvari kupljenih posuđenim novcem po većoj cijeni kako bi se ostvario profit i vratio dug (npr. kupiti dionice posuđenim novcem u nadi da će im cijena rasti). Pismo nas upozorava na takva proračunata razmišljanja koja mogu ne uspjeti i dovesti nas do toga da izgubimo više od vrijednosti koje smo stekli (Izr 22,7; Heb 2,6-7). Zašto bi netko uopće želio špekulirati posuđenim novcem? Pismo nas poziva da istražimo svoja srca i vidimo ima li u njemu zavisti i pohlepe. Pripazimo na to (Izr 11,6; Iz 56,11; Lk 12,15; Rim 1,29; 2 Pt 2,14)!

6. Nacionalni dug. Biblijski, državu koja drži poziciju kreditora (onoga koji posuđuje), a ne dužnika, smatra se izrazito blagoslovljenom (Pnz 15,6; 28,12-13). Odnosno, narodi koji posuđuju moraju prihvatiti kontrolu njihove ekonomske politike i time postaju podređeni ograničenjima koje nameću kreditori. I dio njihovog imanja ubrzo odlazi u zemlje koje ih kreditiraju. To oduzima priliku da se bogatstvo (kamate i glavnica) zadržava u vlastitoj zemlji. Stoga kapital korišten za otplatu duga, i kamate i glavnica, mora biti manji od povrata zarađenog na posuđenim fondovima, ili će u protivnom zemlja dužnik financijski oslabjeti. Nacije bi, kao i pojedinci, trebale izbjegavati dugove gdje god je to moguće.

7. Druge teme vezane za dug. U dodatku spomenutih tema postoje i druge koje Bog spominje, poput a) razlike između posuđivanja “vjernicima” i “nevjernicima” (Pnz 15,3), b) pitanja lihve (Lev 2,35-38), c) izvanredne izvanjske teškoće (npr. glad) koje prisiljavaju na posudbu (Neh 5,1-13), d) vraćanje zaloga (Lev 25,35-38; Pnz 24,10-13), e) izabiranje služenja zbog zapadanja u škripac (Lev 25,47-48) i f) pitanja vezana za bankarstvo i komercijalno pozajmljivanje (Mt 21,12; 25,27; Lk 19,23).