djevičanstvo (nevinost), stanje koje se može odnositi na muškarca ili ženu koji još nisu stupili u spolne odnose. Sociološke studije otkrivaju raznovrsne stavove po tom pitanju. Muška nevinost rijetko je bila na cijeni među muškarcima. Adolescentni mladići nastoje ući u heteroseksualne odnose kako bi se pred ostalim muškarcima hvalili o svom statusu. S druge strane, ženska nevinost sve do braka visoko je cijenjena u razvijenim društvima i bogatim klasama, gdje promiskuitetna mladenka može biti prijetnja muškom rodu i baštinjenju bogatstva. U siromašnijim društvenim skupinama nevinost se smatrala manje važnom od čvrstog dokaza plodnosti. U ruralnim područjima Europe sve do 18-og i 19-og stoljeća hodanje je uključivalo noćni posjet djevojčinih odaja, a brak se nije uspostavljao sve dok se nije ustanovila trudnoća.
Spominjanje nevinosti u Ponovljenom zakonu pretpostavlja patrijarhalnu strukturu u kojoj predbračna nevinost žene izravno utječe na čast njezina oca ili muža. Odlomci poput Ponovljenog zakona 22,13-29 potiču rasprave u svjetlu tih vrijednosti, uključujući čak i proviđanje materijalnih dokaza nevinosti mladenke. Imajući u vidu Isusov pogled na propise o razvodu u Ponovljenom zakonu (Mk 10,3-5), kršćanska etika ne podrazumijeva da takve pretpostavke treba smatrati normama. Međutim, u Novom zavjetu vrlo se malo izravno govori o nevinosti.
U 2 Korinćanima 11,2 Pavao koristi jezik čistoće kako bi opisao djevicu predstavljenu njezinu mužu. L. W. Countryman (1941) započeo je važnu raspravu o konceptima čistoće ili čednosti u pogledu spolnosti u Svetom pismu. Budući da su spolni osjećaji vrlo snažni i često zbunjujući u adolescenciji, vrlo je lako nespretna upozorenja protiv nečistoće povezati s težnjom prema tjeskobi i krivnji o bilo kojoj vrsti spolnog uzbuđenja. Jasno je, međutim, u 2 Korinćanima 11,3 da je čistoća koju apostol ističe potpuna odanost, vjerno podređivanje budućemu životnom partneru.
Kao i mnogi drugi protestantski teolozi nakon 60-ih, Countryman želi ići dalje od pukog odvajanja nevinosti od emotivnog ili ritualnog povezivanja s čistoćom. Njegov naglasak na postojanju veze uslijed koje je došlo do spolnog odnosa vodi do zaključka da u kontekstu suvremene zapadne kulture gubitak nevinosti u kratkotrajnoj vezi ne mora biti neminovno štetan, i može biti vrijedan hvale ako pridonosi zrelosti u eventualnoj bračnoj zajednici. Ovo stajalište ne potvrđuje snagu Pavlovih argumenata u 1 Korinćanima 6 i 7.
Lewis Smedes (1921) ističe da tamo nalazimo više od moralne opomene i zabrinutosti zbog rizika trudnoće i spolno prenosivih bolesti. To je, također, više od morala osobnih veza gdje se u obzir uzimaju fizičke i emocionalne posljedice svakog od partnera. Pavlovi se argumenti temelje na tome da spolni odnos ima univerzalnu moralnu značajnost kao čin koji sjedinjuje živote – postati jedno tijelo (Post 2,24). Spolno sjedinjenje izvan konteksta životnoga bračnog sjedinjenja je grijeh, bez obzira na posljedice po druge. To je povreda nečijega Bogom danog integriteta tijela i duše. Tijelo kaže: “Volim te i želim imati životno sjedinjenje s tobom”, dok srce kaže: “Ne želim”.
U tom tradicionalnom kršćanskom razumijevanju spolnog sjedinjenja, djevičanstvo i muškaraca i žena smatra se kao nešto dragocjeno, nešto što treba čuvati kako bi se ponudilo kao dar u davanju sebe u životnu zajednicu. Oni koji iz nekog razloga ne izaberu ili ne nađu partnera, doživotno djevičanstvo mogu smatrati odanošću integritetu i vjernosti u ljubavi koja će imati šire ispunjenje u budućem životu u Božjem kraljevstvu. Za neke je to izbor slijediti Isusove korake ili odaziv izazovu apostola Pavla da žive u potpunoj odanosti Gospodinu (vidi 1 Kor 7,34).
U pastoralnom smislu važno je, međutim, da takva teološka stajališta ne spriječe djevice ili djevce iskusiti bol i frustraciju koju doživljavaju trenutno, ili preispitati neke od psiholoških motivacija koje mogu ograničiti njihovu slobodu izbora.
Ako je Isus služio kao uzor muškog djevičanstva, uzor Marije, njegove majke, nešto je složeniji. U četvrtom stoljeću u crkvi su se brzo proširili asketski ideali u odnosu na spolnost. Mariju su počeli nuditi kao uzor nevinosti, a crkveni su je oci, poput Jeronima (oko 342-420), predstavljali kao vječnu djevicu (v. njegovo djelo Against Helvidius (383) po pitanju vječne nevinosti blažene djevice). Mnoge žene danas ističu opasnost uzimanja Marije za simbol majčinstva bez spolnih odnosa. Protestantska teologija, međutim, nije prihvatila doktrinu o njezinu vječnom djevičanstvu. Sve crkve mogu se ujediniti u potvrđivanju važnosti mlade djevice koja se odazvala i povjerovala veličanstvenoj poruci Božjoj, unatoč očiglednim rizicima od boli i odbacivanja koje je poruka donijela u njezin život.
Literatura: J. Bancroft, Human Sexuality and its Problems (Edinburgh i New York, 1989); L. W. Countryman, Dirt, Greed and Sex (Philadelphia, 1988; London, 1987); J. Dominian, Sexual Integrity (London, 1987); D. J. Goergen, DPCC, str. 133-135; L. Smeeds, Sex in the Real World (Grand Rapids, 1976; Tring, 1979). V. M. Sinton
izradio