depresija pokriva širok spektar iskustava: od povremenih kratkotrajnih doživljaja do duboke, dugotrajne nesposobnosti duha i tijela (ili osjećaja potlačenosti).
Svi, i odrasli i djeca, kršćani i nekršćani podložni su depresiji jer je ona dio opće atmosfere emocionalne zagađenosti u kojoj živi svatko na ovom svijetu. Ona može biti bolna emocionalna bolest u kojoj se bolesnik osjeća bespomoćno i očajno, izolirano i zaokupljeno depresijom, bezvrijedno i nesposobno donijeti i najmanje odluke te pun tjeskobe. U ovom slučaju ove simptome prate i trajan plač, smanjen interes za seks, premalo ili prekomjerno jedenje i poremećen san. Raspoloženje je buđenjem tmurno, a tijekom dana pomalo se razvedrava. Depresivna osoba može imati ubojite misli prema drugima i/ili sebi. Djeca svoju depresiju izražavaju bezvoljnošću, nesposobnošću da učinkovito obavljaju školske obveze i drugim fizičkim simptomima jer nemaju verbalne sposobnosti kojima bi mogli artikulirati svoju potištenost. Mladi se također izražavaju bezvoljno i besmisleno te je njihova depresija često rezultat potrage za identitetom i ponekad pritiska od očekivanja koji im je nametnuto.
Depresija može biti uzrokovana različitim uzrocima, iako su često međusobno isprepleteni. Neki od glavnih su:
1. Naslijeđe. Nekima može biti od pomoći da razumiju kako depresija može biti hendikep koji nastaje obiteljskim naslijeđem.
2. Kemijska neuravnoteženost. Ponekad je ovo posljedica bolesti, poroda, klimakterija, itd.
3. Posljedica stresa. Depresija može doći kao posljedica dugotrajnoga emocionalnog ili fizičkog stresa. Ovo će proći nakon prikladnog odmora.
4. Reakcija na veliku promjenu životnog iskustva. Primjerice, gubitak ili promjena posla, žalovanje, razvod, promjena mjesta stanovanja, mirovina, posebice kada ona uključuje gubitak statusa ili prijatelja, bolest ili nemoć. Zapravo, svaka vrsta promjene, čak i ako nije tragična, može doprinijeti depresiji jer promjena podrazumijeva gubitak poznatog u što je bio uložen dio nas. Javlja se tjeskoba da okrnjeni ja neće biti sposoban ispuniti zahtjeve nove situacije i stoga se povlači. Dobro je poznata činjenica da će osobe koje su do sedamnaeste godine života izgubile nekog od roditelja biti podložnije depresiji u kasnijim godinama.
5. Nepoznat uzrok, poznat kao ‘endogena depresija’. Ovo je najteže prihvatiti jer, uz samu bol depresije, postoji očita iracionalnost povezana s njom. Endogena depresija je rezultat neke dugotrajne ljutnje koju je bolesnik okrenuo prema samom sebi jer nije bilo sigurno usmjeravati ju prema ljudima za koje smatra da su uzrokovale ljutnju. Ovu se ljutnju obično duboko zakopa, pa ju je teže razotkriti i ponuditi rješenje. Često je povezana s osjećajem nesigurne ovisnosti o nekoj značajnoj osobi i trajnom čežnjom za odobravanjem te osobe bez kojih se javlja osjećaj krivnje i sumnjanja u samog sebe. Često je slučaj da je depresivna osoba doživjela određeni stupanj odbačenosti od strane roditelja, te otud potječe trajan osjećaj niskog samopoštovanja i intenzivne potrebe za potvrđivanjem. Ljudi ponekad depresiju doživljavaju kao duhovni napad. Možda je tako, no očito je da će područje u kojem je osoba ranjiva prvo pasti pod udarcima.
Manična depresija je stanje u kojem se s vremena na vrijeme naizmjence mijenja raspoloženje od depresije do euforije. Duboko depresivnoj osobi potrebna je medicinska pomoć, posebice u slučaju gdje je moguće fizičko samopovređivanje. Postoje terapeutski lijekovi koji mogu vrlo dobro pomoći. No, u slučaju endogene depresije ti će lijekovi samo umanjiti simptome; oni ne mogu ukloniti temeljne uzroke. U tom je slučaju potrebno liječenje. Ono se može odviti u obliku pomoći profesionalnoga stručnog terapeuta koji će moći prihvatiti pacijentove osjećaje bezvrijednosti bez da nužno razgovaraju o njima; i moći će s njim istražiti traumatična, zakopana iskustva u prošlosti, koja će moći održati u sadašnjosti unutar povjerljivih odnosa, čime će se smanjiti ljutnja i omogućiti pacijentu da se pokrene u konstruktivnijem stavu prema samom sebi. Liječenje će možda uključivati različite oblike duhovne službe.
Pastoralna njega depresivnih ljudi vrlo je važna i zahtjevna. Važno je zapamtiti da je depresija zarazna. Moguće je da dušobrižnik preuzme dio ljutnje i postane nestrpljiv, želeći da se pacijent ‘sabere’ i da konačno ‘izbaci to iz sebe’. U konačnici, i dušobrižnici mogu sami postati depresivni. Najbolji je oblik pomoći samo biti uz osobu, ne treba se plašiti poteškoća u komunikaciji; ne ohrabrivati ili verbalno razuvjeravati osobu jer bi to pacijentu moglo zvučati površno; ne se uvrijediti pretjeranom ravnodušnošću ili beznadnošću i oduprijeti se kušnji da se osobi moralizira, već naprosto tiho i ustrajno čekati da to prođe. To nije jednostavan zadatak.
Depresiju kršćana posebno je teško nositi jer se, u općenitom smislu izolacije, čini kao da je Bog zaboravio ili ostavio osobu. Osobna vjera kršćanina koji pati od depresije postaje upitna; osoba osjeća neuspjeh; nije uspjela osigurati toliko potrebno Božje odobravanje unatoč stalnom trudu i čini se da su potpore o kojima je nekada ovisila iščeznule. (Može zaboraviti da se privremeno nalazi u društvu Joba, Davida, mnogih depresivnih psalama, Ilije i drugih.) Ovo još više produbljuje sami deprimirajući osjećaj nevoljenosti i da se nikoga ne voli. Također je prisutan osjećaj krivnje. Stoga molitva i čitanje Biblije postaju besmisleni zbog same prirode bolesti, a ne nužno zbog duhovnog neuspjeha. Depresivnim osobama potrebni su ljudi kao određeni posrednici dok osobe same ponovno ne otkriju osobnu sposobnost za ostvarenje osobnog odnosa i osjećaja vrijednosti. Dušobrižnik može ponuditi kratke molitve ili čitanje kratkih biblijskih stihova, npr. Rim 8,39: „… ni bilo koje drugo stvorenje (čak ni moja depresija) nas neće moći rastaviti od ljubavi Božje…“, što je izjava o Bogu koji nas drži uza se, a ne o nama koji se podsvjesno pokušavamo držati uz Boga (npr. opravdanje po vjeri, a ne dobrim djelima i trudu da se zadobije prihvaćanje). Poput većine ostalih bolesti depresija daje jasnu poruku da nešto nedostaje i zahtijeva pažnju. Važno je pokušati razumjeti što depresija govori o toj osobi i koje prilagodbe treba učiniti u njezinom načinu života i odnosima, a ne samo čekati da bol prođe, smatrajući da je gotovo s bolešću kada bol prođe. Depresija je po svojoj prirodi klinička, posebice kada ju se tretira lijekovima bez pokušaja istrage glavnog uzroka. Neki smatraju da je traženje profesionalne pomoći ‘nedostatak vjere’ što ih čini da se osjećaju krivima, pri čemu se krug nastavlja.
Literatura: S. Atkinson, Climbing out of Depression (Oxford, 1993); J. Bowlby, Attachment and Loss, 3 vol. (Lonodn, 1969-80); M. Chave-Jones, Coping with Depression (Tring and Batavia, IL, 1981); J. Dominian, Depresion (London, 1976); J. White, The Mask of Melancholy: A Christian Psychiatrist Looks at Depression and Suicide (Leicester and Downers Grove, IL, 1982).
izradio